Vršnjačko nasilje – Kako ga prepoznati i sprečiti

vrsnjacko nasilje

U Srbiji je oko 65% učenika bar jednom doživelo nasilje od vršnjaka, a 22% je prijavilo da se to dešava često, prema podacima UNICEF-a iz 2019. To nije “deo odrastanja”. To je signal da previše dece ide u školu sa knedlom u grlu.

Vrsnjacko nasilje ostavlja tragove koji se ne vide uvek odmah: pad ocena, strah od škole, bol u stomaku, povlačenje iz društva. Posebno je opasno kada se pređe granica učionice i nastavi na internetu, gde pritisak može da traje ceo dan.

Školsko vršnjačko nasilje ne pogađa samo dete. Pogađa i porodicu, razred, nastavnike i celu zajednicu. Zato prevencija vršnjačkog nasilja nije jedna radionica ili jedan razgovor, već proces koji traži jasna pravila, brzu reakciju i podršku.

Kako upozorava prof. dr Aleksandar Jugović, dete ima pravo na bezbedno okruženje, a rano prepoznavanje i prava reakcija su ključni. Mnoga deca ćute zbog srama i pada samopoštovanja, pa odrasli često saznaju kasno.

U nastavku teksta prolazimo kroz to šta je vrsnjacko nasilje i kako se razlikuje od sukoba, koje znakove treba pratiti, šta su najčešći uzroci i posledice, kao i kako prevencija vršnjačkog nasilja može da funkcioniše u praksi. Biće reči i o ulozi škole i roditelja, načinima reagovanja, pravnim mogućnostima u Srbiji i mestima gde možete da potražite pomoć.

Sadržaj

Ključne poruke

  • Vrsnjacko nasilje nije normalan deo odrastanja i ne sme da se umanjuje.
  • Podaci UNICEF-a pokazuju da je problem čest i da traži sistemski odgovor.
  • Školsko vršnjačko nasilje može da ostavi i fizičke i psihološke posledice.
  • Deca često ćute, pa su odrasli dužni da uoče signale na vreme.
  • Prevencija vršnjačkog nasilja traži saradnju škole, roditelja i vršnjaka.
  • Jasni koraci reagovanja i dostupna podrška mogu da prekinu lanac nasilja.

Šta je vršnjačko nasilje?

U školskom dvorištu, hodniku ili na internetu, vrsnjačko nasilje može da izgleda „sitno“, ali ostavlja stvarne posledice. Zato je važno da znamo šta tačno spada u nasilje, a šta je običan nesporazum.

Vršnjačko nasilje u Srbiji se najčešće prijavljuje u školi, ali se dešava i na igralištu, u komšiluku, na autobuskom stajalištu i tokom prevoza do škole. U digitalnom prostoru granice su još slabije, jer poruke i snimci putuju brzo i dugo ostaju dostupni.

Definicija vršnjačkog nasilja

Stručne definicije se slažu oko nekoliko ključnih elemenata: radnja je namerna, štetna, ponavlja se i postoji neravnoteža moći (jedno dete je u slabijoj poziciji). NASW opisuje nasilje kao namerno i ponovljeno korišćenje reči ili postupaka radi zastrašivanja ili povređivanja deteta.

APA naglašava da je to agresivno ponašanje u kojem neko namerno i više puta izaziva povredu ili nelagodu. Slično tome, Anti-Bullying Alliance ističe ponavljanje, nameru i neravnopravnost snaga kao osnovu pojma. Više praktičnih objašnjenja možete naći na stranici vršnjačko nasilje, u kontekstu škole i bezbednosti dece.

Oblik vršnjačkog nasilja

Vrsnjačko nasilje nema samo jedan „oblik“ i nije uvek vidljivo na prvi pogled. I fizičko i verbalno i digitalno nasilje mogu da budu jednako teški, jer utiču na osećaj sigurnosti, pripadanja i samopouzdanja.

  • Fizičko: udaranje, guranje, saplitanje, pljuvanje, uništavanje stvari.
  • Verbalno: vređanje, ponižavanje, prozivanje, pretnje, ruganje, širenje glasina.
  • Emocionalno / socijalno: zastrašivanje, manipulacija, prinuda, skrivanje knjiga, stalno omalovažavanje.
  • Društveno isključivanje: nagovaranje druge dece da se ne druže sa detetom koje je meta.
  • Seksualno: neželjeni kontakt, neprikladno dodirivanje, komentari seksualne konotacije, izlaganje uznemirujućem sadržaju.
  • Sajber/digitalno: uvredljive poruke, pretnje, deljenje privatnog sadržaja bez pristanka, lažno predstavljanje, „kanselovanje“.
  • Indirektno: „reket“, teranje da se krade ili da se rade ponižavajuće usluge.
Oblik Kako izgleda u praksi Gde se često dešava Zašto je teško uočiti
Verbalno Prozivanje, ruganje, pretnje, širenje glasina U učionici, hodniku, ispred škole Često se predstavlja kao „šala“ ili „zadirkivanje“
Društveno isključivanje Dogovor grupe da ignoriše dete, zabrana da sedi u klupi ili igra se Odmor, igralište, vannastavne aktivnosti Nema vidljivog incidenta, već traje kroz tišinu i pravila grupe
Sajber/digitalno Uvredljive poruke, objava tuđih fotografija, lažni profili Društvene mreže, četovi, gejming platforme Dešava se van škole, brzo se širi i ostavlja trag

Razlika između nasilja i sukoba

Nije svaki konflikt vršnjačko nasilje u Srbiji, i to je važno razgraničiti. Sukob može da bude situacion, da se desi jednom i da obe strane imaju sličnu snagu i prostor da kažu „stop“.

Vršnjačko nasilje u Srbiji je drugačije jer je sistematsko: cilj je da se nekome nanese šteta, ponavlja se, i postoji jasna neravnopravnost. Ako jedno dete stalno trpi, povlači se ili se plaši da dođe u školu, to više nije „samo svađa“, već obrazac koji treba prepoznati i zaustaviti.

Znaci vršnjačkog nasilja

Školsko vršnjačko nasilje se često krije iza osmeha i tišine. Mnogi učenici ćute jer se plaše osvete, osećaju sramotu ili misle da im niko neće verovati. Zato je važno da se znaci prate kroz vreme, a ne kroz jedan dan ili jedan incident. Kada odrasli na vreme primete promene, podrška žrtvama vršnjačkog nasilja postaje brža i sigurnija.

Prepoznajte fizičke simptome

Kod školsko vršnjačko nasilje, telo često prvo “progovori”. Modrice, ogrebotine ili pocepana odeća bez jasnog objašnjenja mogu biti signal, posebno ako se ponavljaju. Neka deca prijavljuju bol u stomaku ili glavobolju baš pred polazak u školu.

U digitalnom okruženju, pritisak se može videti kroz nesanicu, noćne more i promene u apetitu. Dete može izgledati iscrpljeno, iako “nije bilo fizičkog sukoba”. U takvim situacijama, podrška žrtvama vršnjačkog nasilja uključuje i razumevanje psihosomatskih posledica.

Emocionalni i psihološki znaci

Strah, anksioznost, tuga ili nagli bes mogu biti tihi pratilac problema. Dete može delovati “preosetljivo”, a zapravo je pod stalnim pritiskom. Često se javlja i sramota, pa učenik bira ćutanje umesto razgovora.

Pad samopouzdanja i samopoštovanja je čest, što u praksi znači: dete se povlači, izbegava odgovore u razredu ili govori da “nije ni za šta”. U stručnoj literaturi se navodi da sram i narušeno samopoštovanje mogu pojačati tišinu i odlaganje prijave (Jugović).

Promene u ponašanju

Promena ponašanja je često najvidljiviji trag, ali i najlakši za pogrešno tumačenje. Obratite pažnju na trend: da li dete iz nedelje u nedelju postaje zatvorenije, razdražljivije ili češće izbegava školu. Kod školsko vršnjačko nasilje, izostanci i “iznenadne bolesti” ponekad imaju jasnu pozadinu.

  • Povlačenje i izolacija, uz rečenice poput “ne ide mi se” ili “nemam s kim”.
  • Gubitak interesovanja za sport, muziku ili druženja koja su ranije prijala.
  • Lošiji školski uspeh i pad motivacije, bez drugog objašnjenja.
  • Tajnovitost oko telefona ili računara, brisanje poruka i uznemirenost tokom korišćenja mreža.
  • Rizična ponašanja, uključujući i moguć kontakt sa psihoaktivnim supstancama kao znak većeg rizika kod digitalnog nasilja (Jugović).

Da bi podrška žrtvama vršnjačkog nasilja bila stvarna, signali se posmatraju zajedno: emocije, telo, škola i digitalne navike. Jedan znak sam po sebi ne mora da znači nasilje, ali ponavljanje i jačanje promene zaslužuju miran razgovor i proveru.

Šta primećujete Kako može da izgleda u praksi Zašto je važno pratiti ponavljanje
Fizičke povrede Modrice, ogrebotine, pocepana garderoba, “izgubljene” stvari Jedan pad se desi svakome, ali obrazac bez objašnjenja može da ukazuje na školsko vršnjačko nasilje
Psihosomatske tegobe Glavobolja, bol u stomaku, nesanica, noćne more, promene apetita Kada se tegobe javljaju pred školu ili posle poruka na mrežama, mogu pratiti pritisak i strah
Emocionalne promene Tuga, napetost, sram, nagli bes, tišina u kući Emocije često rastu postepeno; rana podrška žrtvama vršnjačkog nasilja smanjuje osećaj usamljenosti
Školsko funkcionisanje Pad ocena, izostanci, izbegavanje učionice, gubitak koncentracije Promena rezultata bez jasnog razloga može pratiti dugotrajan stres i strah
Digitalne navike Krije ekran, naglo gasi telefon, briše istoriju, nervoza tokom dopisivanja Kontinuitet uznemirenosti može ukazati na digitalne oblike nasilja koji se teško vide spolja

Uzroci vršnjačkog nasilja

Zašto dolazi do nasilja među decom nije jedno pitanje, već splet razloga. Prof. dr Aleksandar Jugović opisuje tri povezane grupe faktora rizika: individualne, porodične i sredinske. Što ih je više u istom periodu, veća je verovatnoća da se razvije vršnjačko nasilje u Srbiji.

Važno je i ovo: počinioci nisu nužno „loša deca“, niti su uvek žrtve porodičnog nasilja. Ponekad je nasilje način da se stekne status, prikrije nesigurnost ili „napadne“ da bi se drugi uplašili. Zbog toga prevencija vršnjačkog nasilja traži da se gleda šira slika, a ne samo jedan incident.

Uticaj porodice na nasilje

Porodični odnosi su prvo mesto gde dete uči šta je dozvoljeno. Ako dete raste uz česte svađe, pretnje ili ponižavanje, nasilje može postati „normalan“ način rešavanja konflikta. Kod nekih porodica problem nije buka, već tišina: zanemarivanje, zapostavljanje i manjak bliskosti.

Rizik raste i kada vaspitni stil podstiče dominaciju, a agresija se opravdava kao „snaga“. Duboko nepoverenje u porodici može da stvori osećaj da se svet kontroliše samo pritiskom. U praksi, prevencija vršnjačkog nasilja počinje jednostavnim koracima: jasnim pravilima, toplinom i doslednim granicama.

Uloga društva i vršnjačkog okruženja

U školi i kraju dete brzo oseti šta donosi poene: saradnja ili strah. Kada se formira nasilnička supkultura, dobija se poruka da je ruganje „zabava“, a guranje „sitnica“. Tako nastaje kultura nepoštovanja žrtve, što je čest obrazac u primerima koje vidimo kao vršnjačko nasilje u Srbiji.

Loša školska klima se prepoznaje po manjku brige, tolerancije i poštovanja. Dodatni problem je nekonzistentna disciplina: danas se incident ignoriše, sutra se kazni bez objašnjenja. Kada škola reaguje sporo ili nejasno, deca uče da pravila ne važe podjednako.

Društvene nejednakosti takođe imaju ulogu. Kada su razlike u prihodima i kvalitetu života vidljive, raste tenzija, a grupa traži krivca. U takvom okruženju prevencija vršnjačkog nasilja mora da uključuje i jasne poruke o odgovornosti posmatrača, kao i sigurnu prijavu bez straha od osvete.

Medijski uticaji

Medijski sadržaji mogu da pojačaju problem kada nasilje prikazuju kao zabavno, efikasno ili „kul“. Česta izloženost agresiji može da normalizuje udarac, uvredu i pretnju, a empatiju učini slabijom. To ne znači da mediji sami „prave nasilnika“, ali mogu da pomere granicu onoga što je prihvatljivo.

Specijalni pedagog Ljiljana Marković iz Educentra ističe da deca koja vrše nasilje često imaju pozitivan stav prema nasilju kao načinu rešavanja konflikta. Taj stav može biti naučen po modelu u porodici, u vršnjačkoj grupi, ali i kao posledica pretrpljenog nasilja. U realnim situacijama, model mogu biti i drugi odrasli, ne samo roditelji.

Grupa faktora Šta povećava rizik Kako se vidi u školi Pravac delovanja
Individualni Impulsivnost, potreba za dominacijom, slabija kontrola besa, strah od odbacivanja Ismevanje, pretnje, „testiranje“ granica, traženje publike za ponižavanje Veštine samoregulacije, razgovor o posledicama, podrška detetu da traži pomoć na vreme
Porodični Konflikti, iskustvo nasilja, zanemarivanje, opravdavanje agresije, nepoverenje u odnosima Dete ponavlja obrasce: naređuje, ponižava, ili se povlači i ćuti o problemu Dosledna pravila, više topline i vremena, zajednički dogovori i jasne granice
Sredinski Loša školska klima, nepravedna disciplina, slaba reakcija na incidente, legitimizacija nasilja u društvu, nejednakosti Grupe „drže“ hodnik i onlajn chat, žrtva ostaje bez podrške, posmatrači ćute Jasne procedure, zaštita prijavljivanja, rad sa odeljenjem, stalna prevencija vršnjačkog nasilja
Medijski Normalizovanje agresije, glamurizacija moći, ponižavanje kao humor, viralni „izazovi“ Kopiranje scena, snimanje i deljenje ponižavanja, umanjivanje težine uvreda Medijska pismenost, razgovor o emocijama i empatiji, pravila o snimanju i deljenju sadržaja

Posledice vršnjačkog nasilja

Posledice vršnjačkog nasilja retko ostaju u jednom danu ili jednoj učionici. One mogu da utiču na telo, emocije i odnose, i kod deteta koje trpi nasilje i kod deteta koje ga čini. Stručni radovi u Srbiji, uključujući i opservacije koje navodi Jugović, ukazuju da se rizici šire na fizički i psihosocijalni razvoj, posebno kada nasilje traje dugo ili se seli na internet.

Kratkoročne posledice

Kod dece se često javljaju strah, napetost i anksioznost. Nesanica, noćne more i pad samopouzdanja mogu da dođu brzo, a zatim i slabija motivacija za učenje. Neka deca počinju da izbegavaju školu, ili se povlače iz društva i ostaju sama.

Česte su i psihosomatske tegobe, kao što su glavobolje i stomačni bol. Mogu da se pojave promene u ishrani i spavanju, uz osećaj stalne opasnosti. Kod sajber nasilja se stres pojačava, jer poruke i sadržaj stižu i posle škole, a dete teško “isključi” situaciju.

Dugoročne posledice po žrtve

Posledice vršnjačkog nasilja mogu da se zadrže i kada nasilje prestane. Kod nekih mladih raste rizik od depresije, osećaja bespomoćnosti i problema u odnosima sa drugima. Mogu se javiti suicidalne misli, kao i samopovređivanje, uz dugotrajan pad samopoštovanja i samopouzdanja.

Digitalno nasilje često donosi tugu, strah, bes i sramotu. Socijalno i digitalno isključivanje ume da pogodi identitet, posebno u uzrastu kada je pripadanje grupi važno. Trajnost digitalnog traga dodatno pojačava doživljaj ugroženosti, jer dete ne zna ko je video sadržaj i kada će se ponovo pojaviti.

U takvim situacijama, podrška žrtvama vršnjačkog nasilja ima praktičan smisao: vraća osećaj kontrole i sigurnosti. Kada odrasli reaguju smireno, beleže činjenice i dogovaraju jasne korake sa školom, dete lakše izlazi iz izolacije. Podrška žrtvama vršnjačkog nasilja je posebno važna i zato što smanjuje rizik da se trauma “zalepi” za sliku o sebi.

Posledice po počinioce

Posledice vršnjačkog nasilja postoje i za počinioce, i ne svode se samo na disciplinske mere. U izvorima se opisuje obrazac u kom je veća verovatnoća rizičnih ponašanja, problema sa pravilima i kasnijih sukoba sa zakonom. Često se vidi i teže uklapanje u vršnjačke i školske odnose, jer se poverenje teško gradi kada se jednom naruši.

Jugović skreće pažnju na dinamičnu sliku: nije neuobičajeno da dete koje je danas žrtva sutra postane nasilnik, u pokušaju da povrati samopoštovanje ili kroz osvetu zbog doživljenog srama. Zato podrška žrtvama vršnjačkog nasilja, uz odgovoran rad sa detetom koje je povredilo druge, može da prekine krug i smanji dalju štetu u razredu i na mrežama.

Oblast uticaja Kratkoročno (dani–nedelje) Dugoročno (meseci–godine) Šta se često vidi kod sajber nasilja
Emocije Strah, anksioznost, sram, razdražljivost Depresivnost, osećaj bespomoćnosti, povlačenje Intenzivan stres zbog stalnih notifikacija i javnosti
Telo Glavobolja, stomačni bol, nesanica, noćne more Hronične smetnje sna, iscrpljenost, somatske tegobe Poremećaji spavanja jer telefon postaje “izvor pretnje”
Škola Pad motivacije, izbegavanje nastave, lošija koncentracija Pad školskog uspeha, prekidi aktivnosti, manji planovi za dalje školovanje Teže učenje zbog stalnog proveravanja sadržaja i poruka
Odnosi Povlačenje iz društva, sumnja u prijatelje Problemi poverenja, teškoće u bliskim odnosima Socijalno i digitalno isključivanje koje ruši samopouzdanje
Rizik “zamene uloga” Osetljivost na provokacije, potreba da se “vrati kontrola” Moguć prelazak iz uloge žrtve u ulogu nasilnika, kao odgovor na sram Brza eskalacija kroz deljenje sadržaja i grupne chatove

Kako prepoznati nasilan odnos?

Nasilan odnos među decom retko izgleda kao jedan „loš dan“. Češće je to obrazac u kome postoji namera da se povredi ili ponizi, zatim ponavljanje i jasna neravnoteža moći. Kod vrsnjacko nasilje ta moć može biti fizička snaga, popularnost u razredu, brojnost grupe ili pristup nečemu što može da osramoti drugo dete.

U školi se to često vidi kroz sitne, ali stalne poteze: dobacivanje, guranje u hodniku, isključivanje iz ekipe ili širenje glasina. Kada se isti učenik stalno povlači, a drugi stalno „dobija“, školsko vršnjačko nasilje više nije sumnja, već signal da treba obratiti pažnju.

Brz orijentir može pomoći da se razdvoje sukob i obrazac koji liči na vrsnjacko nasilje.

Šta se posmatra Običan sukob Obrazac nasilnog odnosa
Učestalost Povremeno, vezano za konkretnu situaciju Ponavlja se, često bez „pravog“ povoda
Moć i odbrana Snage su približno jednake; obe strane se brane Jedna strana dominira; drugoj je teško da se odbrani
Cilj ponašanja Rasprava, dokazivanje, nesporazum Ponižavanje, kontrola, zastrašivanje
Reakcija okoline Drugari često pokušaju da pomire Drugi ćute, smeju se ili se sklanjaju da ne postanu meta
Trag na detetu Brzo prođe, uz razgovor i dogovor Strah, izbegavanje škole, pad koncentracije i ocena

Identifikacija nasilnika

Nasilnik obično koristi ono što mu daje prednost: status u grupi, fizičku snagu, podršku drugih ili kompromitujuće informacije. Žrtvi je zato teško da se postavi, čak i kada pokušava da „ignoriše“. U školi se često vidi i da drugi učenici prate takvo ponašanje jer ne žele da ispadnu sledeća meta.

Psihološkinja Ljiljana Marković navodi da nasilnici neretko imaju pozitivan stav prema nasilju kao načinu rešavanja konflikata. Nekada je to i pokušaj da se stekne popularnost ili da se prikrije nesigurnost. Važno je primetiti i širu sliku: porodični problemi, osećaj neprihvaćenosti ili neprepoznate teškoće ponekad stoje u pozadini, iako ne opravdavaju školsko vršnjačko nasilje.

Kod digitalnih napada, Jugović ističe da anonimnost pojačava osećaj moći. Kada nasilnik ne vidi odmah reakciju druge strane, granice se lakše prelaze. Zato vrsnjacko nasilje često „preliva“ iz školskog dvorišta u grupne četove i obrnuto.

Karakteristike žrtava nasilja

Žrtve nisu jedan tip dece. U literaturi se često opisuju kao stidljive ili povučene, ali Ljiljana Marković naglašava da to nije nužno tačno. Dete može biti glasno, uspešno ili društveno, a ipak postati meta školsko vršnjačko nasilje.

Rizik je veći kada je dete percipirano kao „drugačije“: zbog invaliditeta, etničke ili verske pripadnosti, seksualne orijentacije, siromaštva, ili zato što se ne uklapa u dominantne norme izgleda i ponašanja. U praksi se često vidi i poliviktimizacija: isto dete trpi i direktne napade uživo i digitalno uznemiravanje. Jugović ukazuje da su posledice i faktori rizika slični, pa se vrsnjacko nasilje može održavati kroz oba kanala, čak i kada se deluje da je „u školi mirno“.

Uloga škola u prevenciji

Škola nije samo mesto za ocene, već i prostor u kom se uči kako se živi sa drugima. Kada se pojavi školsko vršnjačko nasilje, svaki dan ćutanja ostavlja trag. Zato je prevencija vršnjačkog nasilja najjača onda kada se vidi u pravilima, razgovorima i svakodnevnom ponašanju odraslih.

Važno je da učenici znaju da prijava neće biti ignorisana i da će reakcija doći brzo. Podjednako je bitno da su psiholog i pedagog dostupni, bez čekanja i odlaganja. Takva rutina smanjuje rizik da se školsko vršnjačko nasilje “normalizuje”.

prevencija vršnjačkog nasilja

Edukacija učenika i nastavnika

U praksi, prevencija vršnjačkog nasilja počinje na času i odmoru, kroz male, jasne vežbe. Radionice o empatiji, socijalno-emocionalno učenje i razgovori o različitostima pomažu deci da prepoznaju granicu između šale i povrede. Vežbe nenasilne komunikacije uče kako da se kaže “stop” bez uvrede i pretnje.

Nastavnici imaju ulogu da uoče promene u grupi i “tiha” isključivanja. Korisna je i dodatna obuka o uzrocima i posledicama nasilja, o čemu piše i Jugović, jer daje jasne smernice za ranu procenu rizika. Kada se školsko vršnjačko nasilje prepozna na vreme, lakše se prekida lanac ponavljanja.

Implementacija politika protiv nasilja

Pravila imaju smisla samo kada se primenjuju dosledno i pravično. Nekonzistentna disciplina šalje poruku da sve zavisi od raspoloženja odraslih, a to često ohrabri one koji testiraju granice. Zato prevencija vršnjačkog nasilja traži isti standard za sve, bez izuzetaka.

Dobar model je “celokupan pristup”, gde učenici, nastavnici, roditelji i nenastavno osoblje rade kao jedan tim. U taj okvir se prirodno uklapaju programi vršnjačke medijacije i vršnjačke podrške, koje Jugović navodi kao korisne prakse. Tako se školsko vršnjačko nasilje ne gura pod tepih, već se rešava kroz jasne korake.

Školska mera Kako izgleda u praksi Efekat na odnose u odeljenju
Jasna pravila ponašanja Kratka pravila na vidnom mestu, podsetnik na času odeljenjske zajednice, isti ton prema svima Manje “testiranja” granica, više osećaja sigurnosti
Brza reakcija na prijavu Razgovor istog dana, beleženje događaja, dogovor o zaštitnim koracima za žrtvu Poruka da se školsko vršnjačko nasilje shvata ozbiljno
Podrška stručne službe Rad sa grupom i pojedincima, plan praćenja, kratke konsultacije dostupne učenicima Smanjenje tenzije i bolja komunikacija među učenicima
Vršnjačka medijacija Obučeni učenici uz nadzor odraslih pomažu u rešavanju sporova pre eskalacije Više odgovornosti i manje impulsa za osvetu

Angažovanje roditelja

Roditelji su najjači partner škole kada se govori o sigurnosti. U situaciji kada se desi školsko vršnjačko nasilje, važno je uključiti porodicu odmah, bez optuživanja i bez skrivanja detalja. Kratak, jasan dogovor o koracima smanjuje paniku i širenje glasina.

Prevencija vršnjačkog nasilja je stabilnija kada škola i roditelji imaju zajednički jezik: šta je neprihvatljivo, kome se obraća dete i kako se prate promene u ponašanju. Kada je potrebno, uključuje se i multisektorska saradnja, uz poštovanje privatnosti učenika. Tako se šalje poruka da je briga zajednička, a odgovornost podeljena.

Saveti za decu i tinejdžere

Vrsnjačko nasilje često počne tiho: kroz dobacivanje, poruke, isključivanje iz ekipe ili „šale” koje bole. Važno je da znaš da nisi sam/a i da postoji podrška žrtvama vršnjačkog nasilja u školi i kod kuće. Kada se problem izgovori naglas, lakše je da se zaustavi.

Kako se zaštititi od nasilja

Prvi korak je da prepoznaš granicu: ako te nešto plaši, ponižava ili te tera da se povučeš, to nije bezazleno. Vrsnjačko nasilje se najčešće prekida kada se obratiš odrasloj osobi od poverenja, kao što su roditelj, razredni starešina, pedagog ili psiholog. Traženje pomoći nije „tužakanje”, već zaštita.

U digitalnom okruženju pravila su jasna i kratka. Ne deli lozinke, adresu, broj telefona ili lokaciju, čak ni „drugovima” koje ne poznaješ dobro uživo. Ako dobiješ uznemirujuće poruke, sačuvaj dokaz (poruka, snimak ekrana), prijavi sadržaj u aplikaciji i reci odraslima čim se osetiš ugroženo, jer sajber nasilje može da se desi u bilo koje doba dana.

  • Drži se grupe kada znaš da može doći do provokacije, posebno na odmoru i posle škole.
  • Vežbaj kratak odgovor: „Ne pričaj tako sa mnom” i odmah se udalji.
  • Traži pomoć na vreme; podrška žrtvama vršnjačkog nasilja je jača kada se reaguje brzo.

Kako podržati prijatelje

Ako vidiš ponižavanje, isključivanje ili ogovaranje, tretiraj to kao vrsnjačko nasilje, a ne kao „zabavu”. Nekad je dovoljno da jasno kažeš da ti to nije okej i da promeniš temu, kako bi se prekinuo pritisak grupe. Još važnije: ne lajkuj, ne prosleđuj i ne deli tuđi privatni sadržaj, čak ni „iz radoznalosti”.

Podrška žrtvama vršnjačkog nasilja znači i da budeš uz osobu posle časa: da je pitaš kako je, da je pratiš do odraslih i da ostaneš tu dok razgovor ne krene. U mnogim odeljenjima pomaže vršnjačka podrška i medijacija, o kojoj piše Jugović, jer smanjuje strah i vraća osećaj sigurnosti u grupi.

Situacija u odeljenju ili online Kako izgleda vrsnjačko nasilje Šta možeš odmah da uradiš Kako izgleda podrška žrtvama vršnjačkog nasilja
Ružni komentari na času Dobacivanje, podsmeh, ponavljanje uvreda Reci „Prekini”, stani pored osobe, pozovi nastavnika Ostani uz druga/drugaricu, predloži razgovor sa razrednim starešinom
Isključivanje iz grupe Ignorisanje, zabrana ulaska u tim, „nisi pozvan/a” Pozovi osobu da sedi sa tobom ili da radi u paru Predloži dogovor pravila u odeljenju i uključenje pedagoga
Ogovaranje i glasine Širenje priča, „skrinsotovi”, ruganje iza leđa Ne učestvuj, ne prosleđuj, reci da je to štetno Podseti druge da prestanu, prijavi kad se pređe granica
Uznemirujuće poruke Pretnje, ucene, spam poruke u grupama Sačuvaj dokaz, blokiraj, prijavi u aplikaciji Idi s prijateljem do roditelja ili škole, ne ostavljaj ga samog

Kako reagovati na vršnjačko nasilje

Kada primetite vrsnjacko nasilje, najvažnije je da reagujete mirno, ali odlučno. Dete treba da čuje jasnu poruku: nasilje nije „deo odrastanja“ i nije nešto što se trpi u tišini. Brza reakcija često spreči da se situacija ponavlja i pređe u naviku.

Prvi koraci kada primetite nasilje

Za početak, zabeležite činjenice: šta se desilo, gde, ko je bio prisutan i koliko često se ponavlja. Ponavljanje je važan signal, kao i neravnoteža moći, kada jedna strana stalno ima kontrolu, podršku grupe ili strahom utiče na drugo dete. Takve beleške pomažu da razgovor sa školom bude precizan i bez nagađanja.

Uključite razrednog starešinu, pedagoga ili psihologa i tražite da škola reaguje brzo i konkretno. U praksi, prevencija vršnjačkog nasilja najbolje radi kada postoje jasna pravila, dogovoreni koraci i praćenje nakon razgovora. Nasilje se često „prelije“ iz učionice na internet i obrnuto, pa proverite i poruke, grupne chatove i društvene mreže.

  • Reagujte odmah i jasno, bez vređanja i pretnji.
  • Sačuvajte dokaze ako postoji digitalni trag (poruke, snimci ekrana).
  • Tražite plan škole: ko razgovara sa decom, koje mere se uvode i kada je provera.
Situacija Šta uraditi u prva 24 sata Šta pratiti naredne 2 nedelje
Vređanje i ismevanje u razredu Zabeležiti događaj i prijaviti razrednom starešini; tražiti razgovor sa stručnom službom Da li se ponavlja, da li se menja ponašanje grupe, da li dete izbegava školu
Guranje, udaranje ili pretnje Odmah uključiti školu; insistirati na zaštitnim merama i bezbednom boravku u školi Nove povrede, strah, izostanci, promena rute kretanja i povlačenje
Onlajn napadi (poruke, objave, lažni profili) Sačuvati snimke ekrana; prijaviti školi jer se radi o nastavku odnosa iz odeljenja Novi profili, širenje sadržaja, pritisak da dete ćuti, pad koncentracije

Kako pomoći žrtvama

Detetu je potreban osećaj sigurnosti, a to počinje kod kuće. Topla atmosfera, rutina i kratki, redovni razgovori često otvore prostor da dete kaže šta se dešava. Važno je da odrasli slušaju i „čuju“ dete: ne umanjujte problem, ali ga ne uvećavajte panikom.

Podrška može da bude i vrlo praktična. Pomozite detetu da ojača postojeća prijateljstva, da stekne nove drugare kroz sport ili sekciju i da vežba jednostavne rečenice za postavljanje granica. Takav pristup gradi samopouzdanje i daje detetu osećaj kontrole, što je osnova za prevencija vršnjačkog nasilja u svakodnevnom životu.

Ako primetite jače znake uznemirenosti, kao što su povlačenje, gubitak apetita ili gubitak interesovanja, uključite pedagoga ili psihologa. Rana pomoć pravi veliku razliku, naročito kada vrsnjacko nasilje traje duže ili se seli između škole i interneta.

Uloga roditelja u prevenciji

Roditelji su prva linija podrške kada se pojavi vrsnjačko nasilje. Dete najlakše govori kad zna da ga slušate mirno i bez osude. Zato je važno da razgovor bude redovan, a ne samo kad se desi problem.

Atmosfera kod kuće gradi prevencija vršnjačkog nasilja: jasna pravila, ali i toplina. Kada dete zna da greška nije „kraj sveta“, lakše traži pomoć na vreme.

prevencija vršnjačkog nasilja

Kako razgovarati sa decom

Umesto ispitivanja, pomažu kratka pitanja i strpljenje. Birajte trenutak kad ste sami, bez telefona i žurbe. Slušajte do kraja, pa tek onda pitajte detalje.

  • „Da li ti se nešto neprijatno dogodilo u školi?“
  • „Da li imaš nekoga kome veruješ u razredu?“
  • „Kako se osećaš kada si sa tom osobom?“

Poruka treba da bude jasna: ne krivimo te, verujemo ti, tu smo da smanjimo strah, ne da ga pojačamo. Ako se sumnja na vrsnjačko nasilje, dogovorite sledeći korak zajedno: kome se obraćate i šta dete želi da se kaže.

Razvijanje svesti o vršnjačkom nasilju

Prevencija vršnjačkog nasilja kreće i od sitnih promena koje roditelj prvi primeti. Marković posebno ističe praćenje raspoloženja i ponašanja: povlačenje, nagle promene sna, izbegavanje škole ili društva. Umesto pretpostavki, bolje je mirno proveriti da li je sve u redu.

Važno je i učenje veština: kako da se kaže „ne“, kako da se smiri sukob i kako emocije utiču na postupke. Takve navike smanjuju rizik da dete bude žrtva, ali i da samo pređe granicu.

Šta roditelj prati Mogući signal Šta može da uradi odmah
Raspoloženje posle škole Ćutanje, razdražljivost, plač bez jasnog razloga Postaviti jedno kratko pitanje i ponuditi razgovor kasnije
Odnosi sa vršnjacima Izbegavanje rođendana, gubitak društva, strah od poruka Proveriti s kim dete provodi vreme i ko mu je podrška u razredu
Digitalno ponašanje Skrivanje ekrana, brisanje poruka, nervoza na notifikacije Dogovoriti jasna pravila, naučiti dete da prijavi uznemiravanje i da ne deli privatne podatke
Odgovornost u ponašanju Ruganje drugima, potreba da dominira, „šale“ koje povređuju Razgovarati o posledicama i raditi na promeni stavova, ne samo na kazni

Digitalna bezbednost je deo svakodnevice, pa i prevencija vršnjačkog nasilja. Pravila o internetu treba da budu jasna, ali bez špijuniranja koje ruši poverenje. Dogovor o privatnosti, vremenu na mreži i reakciji na uznemiravanje pomaže detetu da se oseća sigurno.

Roditeljsku pažnju traže i situacije kada je dete moguće uključeno u vrsnjačko nasilje kao onaj koji povređuje druge. To je signal da mu trebaju granice, ali i podrška da nauči drugačiji način komunikacije i rešavanja konflikta.

Pravni aspekti vršnjačkog nasilja

Kada se vršnjačko nasilje u Srbiji ponavlja ili eskalira, važno je znati da postoje jasne obaveze škole i putanje zaštite. Ideja nije kazna po svaku cenu, već brza podrška detetu i prekid nasilnog obrasca. Zakon o vršnjačkom nasilju se u praksi oslanja na širi sistem propisa i protokola koji traže postupanje bez odlaganja.

Najčešća greška je čekanje da se „samo smiri“. Kod vršnjačko nasilje u Srbiji, pravovremena reakcija često znači manje štete i lakše prikupljanje činjenica. Zakon o vršnjačkom nasilju, kroz obavezu institucija da reaguju, podseća da odrasli ne smeju ostati po strani.

Zakonodavstvo

U Srbiji postoji institucionalni okvir zaštite dece od nasilja, a škola ima dužnost da prepozna rizik, obavesti nadležne i preduzme mere zaštite. To uključuje razgovore, plan podrške, pojačan nadzor i saradnju sa službama kada je potrebno. U slučajevima kada se sumnja na krivično delo, uključuju se i drugi organi, uz zaštitu privatnosti deteta.

Da bi vršnjačko nasilje u Srbiji bilo zaustavljeno, sistem traži koordinaciju: odeljenjski starešina, stručna služba, direktor, roditelji i, po potrebi, centar za socijalni rad. Zakon o vršnjačkom nasilju se zato najviše vidi u praksi kroz obavezno postupanje i vođenje evidencije, a ne kroz jednu „brzu“ meru.

Kako prijaviti

Prijava je najefikasnija kada ide istovremeno kroz školu i nadležne institucije, bez sukoba i optuživanja. Posebno kod digitalnog nasilja, tragovi ostaju, ali ih treba sačuvati na pravi način. Vršnjačko nasilje u Srbiji se često odvija u grupnim četovima, na mrežama i u komentarima, pa su detalji bitni.

  • Škola: obratite se razrednom starešini i stručnoj službi, pa tražite da se sve zabeleži i da dobijete povratnu informaciju o merama.
  • Centar za socijalni rad: kada je detetu potrebna dodatna zaštita ili je porodična podrška opterećena, centar ulazi u slučaj i prati situaciju.
  • Ministarstvo prosvete: kada postupanje škole izostane ili je sporo, roditelji mogu da se obrate i ovom nivou.
  • Zaštitnik građana (Ombudsman): kada se sumnja na povredu prava deteta ili propuste institucija, ova adresa je deo sistema kontrole.

Za dokumentovanje prikupite poruke, snimke ekrana, datume, vreme i imena naloga, uz kratak opis događaja. Ne obrađujte sadržaj, ne „ulepšavajte“ dokaze i ne delite ih po grupama. Zakon o vršnjačkom nasilju i prateći protokoli najviše zavise od činjenica koje se mogu proveriti.

Prema navodima Ljiljane Marković, postoji i mogućnost da se nasilje prijavi „OVDE“, što je signal da sistem koristi i online kanale prijave. To može pomoći kada je detetu lakše da napiše šta se desilo, ili kada je nasilje vezano za internet. Kod vršnjačko nasilje u Srbiji, ova vrsta prijave ne menja ulogu škole i službi, već je dopunjuje.

Kome se obraćate Kada ima smisla Šta da ponesete/sačuvate Šta da tražite
Škola (razredni starešina, stručna služba, direktor) Od prvog signala, kod ponavljanja i kada postoji rizik po bezbednost Zabeleške o događaju, datumi, imena svedoka, snimci ekrana poruka Pisanu evidenciju, plan mera, zaštitu deteta i rok za povratnu informaciju
Centar za socijalni rad Kada je potrebna dodatna procena rizika, podrška porodici ili zaštitne mere Kratka hronologija, školska dokumentacija, medicinska dokumentacija ako postoji Procenu ugroženosti, savetodavni rad, koordinaciju sa školom
Ministarstvo prosvete Kada škola ne postupa, odugovlači ili ne primenjuje propisane procedure Datumi obraćanja školi, kopije dopisa, zapisnici sa sastanaka Nadzor nad postupanjem škole i uputstvo za dalje korake
Zaštitnik građana (Ombudsman) Kada sumnjate na povredu prava deteta ili sistemski propust institucija Opis slučaja, dokazi o obraćanju institucijama i njihovim odgovorima Proveru rada organa i preporuke za otklanjanje nepravilnosti

Mehanizmi zaštite imaju smisla samo kada se reaguje na vreme i kada svi rade zajedno: škola, porodica i službe. Tako se vršnjačko nasilje u Srbiji zaustavlja brže, a dete dobija jasnu poruku da nije samo. Zakon o vršnjačkom nasilju tada postaje praktičan alat, a ne apstraktna reč na papiru.

Resursi i podrška

Kada se desi vršnjačko nasilje, najvažnije je da dete ne ostane samo sa osećajem stida ili straha. Podrška žrtvama vršnjačkog nasilja počinje razgovorom u porodici, ali brzo treba uključiti i školu. Školski psiholog ili pedagog često su prva tačka oslonca, jer mogu da prate situaciju i uključe razrednog starešinu.

Prevencija vršnjačkog nasilja je lakša kada se koristi proverena pomoć i jasna procedura. Ako postoji rizik po bezbednost, škola može uputiti porodicu ka Centru za socijalni rad, Ministarstvu prosvete ili Zaštitniku građana, u zavisnosti od slučaja i hitnosti.

Organizacije koje se bave vršnjačkim nasiljem

UNICEF je važan izvor podataka i edukativnih materijala. Za Srbiju su objavljeni podaci za 2019. godinu: 65% dece navodi da je doživelo vršnjačko nasilje bar jednom, a 22% učestalo. Takve brojke pomažu roditeljima i nastavnicima da razumeju razmere problema i ozbiljnije shvate prevenciju vršnjačkog nasilja.

Centar za nestalu i zlostavljanu decu je domaći okvir koji spaja praksu i stručni rad u zaštiti dece. U radu Saveta učestvuje prof. dr Aleksandar Jugović, što dodatno učvršćuje stručni kredibilitet i fokus na bezbednost deteta.

Educentar, kroz stručni doprinos specijalnog pedagoga Ljiljane Marković, pomaže da se jasnije razdvoje nasilje i agresija, kao i da se prepoznaju oblici zlostavljanja. To je važno jer podrška žrtvama vršnjačkog nasilja nije samo uteha, već i plan: kome se obraćamo, šta se beleži, i kako se obnavlja osećaj sigurnosti.

Resurs Kako pomaže Kada je koristan Šta pripremiti pre razgovora
Školski psiholog/pedagog Procena situacije, plan podrške, praćenje u odeljenju Kada se primete promene u ponašanju, izostanci, povlačenje Kratak opis događaja, datumi, poruke ili snimci ako postoje
UNICEF materijali Edukacija, smernice za razgovor sa decom, podaci o rasprostranjenosti Kada škola i roditelji uvode radionice i dogovaraju pravila Teme koje dete razume, pitanja koja želi da postavi
Centar za nestalu i zlostavljanu decu Savetodavni okvir, zaštita dece, stručni pristup rizicima Kada je prisutno digitalno nasilje ili ponavljanje incidenta Dokazi iz digitalnog okruženja, spisak učesnika i svedoka
Centar za socijalni rad Zaštita deteta i porodice, koordinacija podrške u zajednici Kada postoji zanemarivanje, ozbiljna pretnja ili potreba za merama zaštite Sažet opis, školska beleška, kontakt podaci relevantnih osoba

Online resursi i grupe podrške

Digitalno okruženje može da pojača problem: anonimnost, široka publika i tragovi koji dugo ostaju. Zbog toga je prevencija vršnjačkog nasilja na internetu vezana za jasna pravila: čuvanje dokaza, prijava sadržaja i razgovor sa odraslom osobom od poverenja. Najbolje je osloniti se na sadržaj institucija i organizacija koje su već prepoznate u javnosti.

Grupe podrške mogu biti korisne kada su dobro moderisane i kada se poštuje privatnost deteta. Podrška žrtvama vršnjačkog nasilja tada uključuje i praktične korake: kako postaviti granice, kome prijaviti pretnju i kako se vratiti školskim obavezama bez dodatnog pritiska.

  • Proverite ko vodi grupu i da li postoji moderacija i pravila ponašanja.
  • Ne delite lične podatke deteta, adresu, školu ili fotografije koje mogu otkriti identitet.
  • Sačuvajte poruke i snimke ekrana pre prijave, posebno kod uznemiravanja i pretnji.
  • Uključite školsku stručnu službu čim problem pređe granice pojedinačnog incidenta.

Osvrt na prevenciju nasilja

Prevencija nije kampanja koja traje mesec dana, već navika koju škola i porodica grade svakog dana. Kad vrsnjacko nasilje prođe kao „deo odrastanja“, ono se samo produži. Tada posledice vršnjačkog nasilja postaju teže, a dete sve češće ćuti zbog srama ili straha od osvete.

Iz iskustava vidimo i da se nasilje lako seli iz učionice na ekran, pa se vraća nazad, još grublje. Kako upozorava psihološkinja Ivana Jugović, sukob može da se nastavi onlajn kao osveta, ili da digitalno nasilje preraste u fizičko. Zato prevencija mora da obuhvati i školu i internet, jer posledice vršnjačkog nasilja ne poznaju „offline“ granicu.

Važno je i da se ne oslonimo samo na kazne. Pedagoškinja Ljiljana Marković ističe da treba razumeti perspektivu deteta koje vrši nasilje i menjati stavove o tome da je sila „rešenje“. Bez tog koraka, vrsnjacko nasilje se često samo preoblikuje, umesto da prestane.

U narednim godinama, najviše smisla ima pristup koji traje i pokriva više nivoa: dete, roditelje, odeljenje, školu i društvo, kako predlaže Ivana Jugović. To znači edukaciju nastavnika i roditelja, jasna pravila i pravičnost u školi, vršnjačku medijaciju, kao i psihosocijalnu podršku i žrtvama i počiniocima. Poruka je jednostavna: pravo deteta na bezbedno okruženje je granica oko koje nema pregovora, i tu odgovornost delimo svi.

FAQ

Da li je vršnjačko nasilje „deo odrastanja“?

Ne. Nijedno dete ne bi trebalo da doživi nasilje — ni u školi, ni na internetu, ni kod kuće. Vršnjačko nasilje je ozbiljan društveni problem, sa posledicama po psihičko i fizičko zdravlje, obrazovanje i budućnost deteta, ali i po porodicu i zajednicu. Prof. dr Aleksandar Jugović podseća da dete ima pravo na bezbedno okruženje i da je rano prepoznavanje ključno, jer deca često ćute zbog srama i pada samopoštovanja.

Koliko je učestalo vršnjačko nasilje u Srbiji?

Prema UNICEF podacima (2019), oko 65% učenika u Srbiji je bar jednom doživelo nasilje od vršnjaka, a 22% je prijavilo učestalo vršnjačko nasilje. To su alarmantni pokazatelji i važan razlog da prevencija vršnjačkog nasilja bude stalna praksa škole i porodice.

Kako izgledaju razmere problema u svetu?

Globalno, vršnjačko nasilje je rasprostranjeno. Prema američkoj Nacionalnoj anketi o viktimizaciji kriminalitetom (2022), oko 19% učenika uzrasta 12–18 u SAD prijavilo je iskustvo vršnjačkog nasilja. Ovaj okvir pomaže da se razume da školsko vršnjačko nasilje nije „lokalna pojava“, već širok problem.

Šta je vršnjačko nasilje (definicija)?

Vršnjačko nasilje se prepoznaje po četiri ključna elementa: namernost, štetnost, ponavljanje i neravnoteža moći (žrtva je u slabijoj poziciji). NASW ga opisuje kao namerno i ponovljeno korišćenje radnji i reči radi zastrašivanja ili povređivanja deteta. APA navodi da je to agresivno ponašanje u kojem neko namerno i više puta nanosi drugoj osobi povredu ili nelagodu. Anti-Bullying Alliance (UK) naglašava ponavljanje, nameru i neravnotežu moći.

Po čemu se nasilje razlikuje od konflikta ili svađe?

Konflikt može biti situacion, bez ponavljanja i bez cilja da se drugome nanese šteta. Vršnjačko nasilje je sistematsko: ponavlja se, ima nameru da povredi ili ponizi i uključuje neravnopravan odnos snaga. Zato jedan incident nije automatski vršnjačko nasilje, ali ponavljanje i obrazac ponašanja jesu ozbiljan signal.

Gde se vršnjačko nasilje najčešće dešava?

Najčešće se dešava tokom ili nakon nastave. Prijavljeni slučajevi su često u školskoj zgradi, ali i na igralištima, u susedstvu, na autobuskim stajalištima i tokom prevoza do škole/kuće. Sve češće se dešava i u digitalnom okruženju kroz sajber nasilje.

Koji su oblici vršnjačkog nasilja?

Oblici su „ravnopravni“ po štetnim posledicama. To su: fizičko (udaranje, guranje, saplitanje, pljuvanje, uništavanje stvari), verbalno (vređanje, pretnje, ruganje, širenje glasina), emocionalno/socijalno (zastrašivanje, manipulacija, prinuda, skrivanje knjiga), društveno isključivanje (uveravanje drugih da se ne druže sa detetom), seksualno (neželjeni kontakt, neprikladno dodirivanje, uvredljivi komentari seksualne konotacije), sajber/digitalno (pretnje, deljenje privatnog sadržaja, lažno predstavljanje, „kanselovanje“) i indirektno (eksploatacija, „reket“, teranje deteta da krade ili radi stvari za druge).

Zašto vršnjačko nasilje često ostaje neprijavljeno?

Deca se često plaše osvete, osećaju sramotu ili veruju da im niko neće pomoći. Prof. dr Aleksandar Jugović naglašava da deca mogu ćutati baš zbog gubitka samopoštovanja. Zato je rana detekcija važna, a odrasli moraju da pokažu da prijava vodi zaštiti, a ne dodatnom riziku.

Koji su fizički znaci da dete trpi nasilje?

Mogu se javiti povrede bez jasnog objašnjenja, kao i psihosomatske tegobe: glavobolje, poremećaji spavanja i ishrane, nesanica i noćne more. Kod digitalnog nasilja su česte tegobe bez vidljivog „uzroka“, jer stres traje i van škole.

Koji su emocionalni i psihološki znaci vršnjačkog nasilja?

Česti su strah, anksioznost, tuga, bes, sramota, pad samopouzdanja i samopoštovanja. Dete može delovati „mirno“, a da u sebi nosi veliki pritisak. Zbog toga je važno posmatrati promene kroz vreme, a ne jedan dan.

Koje promene u ponašanju mogu biti alarm?

Obratite pažnju na povlačenje, razdražljivost, izbegavanje škole, izolaciju i gubitak interesovanja. Tu su i lošiji uspeh i pad motivacije. Kod sajber nasilja se često vidi tajnovitost oko telefona, nagle promene digitalnih navika i uznemirenost tokom korišćenja mreža. Prof. dr Jugović ukazuje i da upotreba psihoaktivnih supstanci može biti znak rizika kod digitalnog nasilja.

Kako znati da li je u pitanju obrazac, a ne izolovan incident?

Signale treba posmatrati u celini i u vremenu. Vršnjačko nasilje ima elemente ponavljanja i trend pogoršanja, uz neravnotežu moći. Jedna svađa nije isto što i kontinuirano ponižavanje ili zastrašivanje.

Koji su uzroci vršnjačkog nasilja?

Prof. dr Aleksandar Jugović navodi tri povezane grupe faktora rizika: individualni, porodični i sredinski. Što je više faktora prisutno, veća je verovatnoća nasilja. To znači da prevencija vršnjačkog nasilja mora biti višeslojna i dugoročna.

Kako porodično okruženje može povećati rizik od nasilja?

Rizik raste ako dete živi uz nasilje i konflikte, uz zanemarivanje ili zapostavljanje. Problem mogu biti i vaspitni modeli koji opravdavaju dominaciju i agresiju, kao i duboko nepoverenje u porodici. Porodica može biti i zaštitni faktor kada postoji toplina, jasne granice i razgovor.

Kakvu ulogu imaju školska klima i vršnjačko okruženje?

Loša školska klima, nekonzistentna i nepravedna disciplina i „kultura nepoštovanja žrtve“ podstiču nasilje. Slaba prevencija i neadekvatno reagovanje škole dodatno normalizuju problem. Društvene nejednakosti i legitimizacija agresije u širem društvu mogu pojačati rizike.

Da li mediji mogu doprineti vršnjačkom nasilju?

Mogu. Izloženost nasilju u medijima može normalizovati agresiju i smanjiti empatiju. Kada dete stalno vidi da je „pobeda“ vezana za ponižavanje i dominaciju, lakše usvaja takve obrasce kao prihvatljive.

Da li su deca koja vrše nasilje „loša deca“?

Ne nužno. Specijalni pedagog Ljiljana Marković (Educentar) ističe da deca koja vrše nasilje često imaju pozitivan stav prema nasilju kao načinu rešavanja konflikta, što može biti naučeno po modelu ili povezano sa prethodnim iskustvima. Važna nijansa je da počinioci nisu uvek žrtve porodičnog nasilja; modeli mogu doći i od vršnjaka ili drugih odraslih. Nekad je nasilje i zaštitni mehanizam: „napad“ da bi se pokazala moć.

Koje su posledice vršnjačkog nasilja kod dece?

Posledice vršnjačkog nasilja pogađaju i žrtve i počinioce, uz rizike po fizički i psihosocijalni razvoj, što naglašava prof. dr Aleksandar Jugović. Školsko vršnjačko nasilje utiče na zdravlje, odnose, uspeh i osećaj sigurnosti.

Koje su kratkoročne posledice vršnjačkog nasilja?

U kratkom roku se javljaju strah, anksioznost, nesanica, pad samopouzdanja i motivacije. Dete može odbijati školu, povlačiti se iz društva i osećati usamljenost. Česte su i psihosomatske tegobe, posebno kada je u pitanju sajber nasilje koje traje i kod kuće.

Koje su dugoročne posledice po žrtve?

Dugoročno raste rizik od depresije, teškoća u odnosima i suicidalnih misli. Mogu se javiti samopovređivanje, osećaj bespomoćnosti i trajni pad samopoštovanja. Čest je i pad školskog uspeha, što može uticati na dalje obrazovanje i životne šanse.

Zašto je digitalno nasilje posebno teško?

Kod digitalnog nasilja dete može osećati tugu, strah, bes i sramotu, uz jak doživljaj izloženosti. Digitalni tragovi mogu ostati dugo, a publika može biti velika. To pojačava osećaj ugroženosti i otežava oporavak.

Kakve su posledice po počinioce nasilja?

Kod počinilaca postoji veća verovatnoća rizičnih ponašanja, problema sa zakonom i težeg uklapanja u društvo. Zato podrška i rad na promeni stavova treba da postoje i za dete koje vrši nasilje, uz jasne granice i odgovornost.

Da li dete može preći iz uloge žrtve u ulogu nasilnika?

Da. Prof. dr Aleksandar Jugović navodi da nije neuobičajeno da dete koje je danas žrtva sutra postane nasilnik, u pokušaju da povrati samopoštovanje ili kroz osvetu zbog doživljenog srama. Zbog toga je važno raditi na oporavku, a ne samo na prekidu incidenta.

Kako prepoznati nasilan odnos u razredu ili grupi?

Nasilan odnos nije „incident“, već obrazac. Postoji namera da se povredi ili ponizi, ponašanje se ponavlja i prisutna je neravnoteža moći. Moć može biti fizička snaga, popularnost, pristup kompromitujućim informacijama ili brojnost napadača.

Kako prepoznati nasilnika, posebno kod sajber nasilja?

Nasilnik koristi moć i žrtvi je teško da se odbrani. Ljiljana Marković ističe da nasilnici često vide nasilje kao način rešavanja konflikta ili sticanja statusa u grupi. Kod sajber nasilja dodatni problem je anonimnost: nasilnik može biti skriven, ne vidi reakciju žrtve i lakše gubi osećaj odgovornosti, što naglašava prof. dr Jugović.

Da li postoji „tipičan profil“ žrtve?

Ne treba svoditi žrtvu na stereotip. U literaturi se često pominju stidljivost i povlačenje, ali Ljiljana Marković naglašava da to nije nužno tačno. Ipak, deca percipirana kao „drugačija“ češće su u riziku: deca sa invaliditetom, iz manjinskih etničkih ili verskih grupa, drugačije seksualne orijentacije, iz siromašnijih porodica ili ona koja se ne uklapaju u dominantne norme.

Šta je poliviktimizacija i zašto je važna?

Poliviktimizacija znači da isto dete može biti žrtva i direktnog (uživo) i digitalnog nasilja. Prof. dr Jugović ukazuje da se off-line i onlajn nasilje često „prelivaju“, a faktori rizika i posledice su slični. Zato reagovanje mora obuhvatiti oba okruženja.

Koja je uloga škole u prevenciji vršnjačkog nasilja?

Škola mora biti obavezno bezbedno okruženje. To podrazumeva jasna pravila ponašanja, brzu reakciju na svaku prijavu i dostupne stručne službe (psiholog, pedagog). Važno je da škola radi dosledno i pravično, jer nekonzistentna disciplina podstiče nasilje.

Kako edukacija učenika i nastavnika pomaže?

Pomaže kroz radionice o empatiji, socijalno-emocionalno učenje, razgovore o različitostima i vežbe nenasilne komunikacije. Deca treba da znaju svoja prava, da prepoznaju nasilje i da znaju kome da se obrate. Prof. dr Jugović naglašava i edukaciju nastavnika i roditelja o uzrocima i posledicama nasilja.

Šta znači „celokupan pristup“ prevenciji u školi?

To je pristup u kojem svi akteri rade zajedno: učenici, nastavnici, roditelji i osoblje. U praksi to znači jasne procedure, praćenje klime u odeljenju, vršnjačku medijaciju i vršnjačku podršku, kao i uključivanje roditelja kad se problem pojavi.

Kako dete može da se zaštiti i kome da se obrati?

Najčešće se nasilje može zaustaviti kada se dete obrati odraslima od poverenja: roditeljima, razrednom starešini, pedagogu ili psihologu. Traženje pomoći nije „tužakanje“, već zaštita. Važno je da dete zna da nije krivo i da zaslužuje sigurnost.

Šta su praktični saveti za bezbednost u digitalnom okruženju?

Dete treba da ne deli lične podatke, da čuva lozinke, da prijavi uznemirujuće poruke i da se odmah obrati odrasloj osobi kada se oseća ugroženo. Sajber nasilje može da se desi u svakom trenutku, a digitalni tragovi mogu ostati dugo, pa je važno sačuvati dokaze.

Kako tinejdžeri mogu da podrže prijatelja koji trpi nasilje?

Podrška počinje prepoznavanjem da ponižavanje, isključivanje i ogovaranje nisu „šala“. Važno je ne učestvovati u širenju glasina i ne deliti tuđi privatni sadržaj. Vršnjačka podrška i vršnjačka medijacija, koje pominje prof. dr Jugović, mogu biti jak mehanizam u odeljenju.

Šta su prvi koraci kada primetite vršnjačko nasilje?

Reagujte odmah i jasno: nasilje nije normalno. Zabeležite činjenice (šta, gde, kada, koliko često), jer je ponavljanje ključni element. Uključite školu i stručne službe i insistirajte na brzoj reakciji, merama i praćenju situacije.

Kako pružiti podršku žrtvama vršnjačkog nasilja bez pogoršanja situacije?

Napravite siguran prostor da dete govori. Ljiljana Marković naglašava da odrasli treba da slušaju i „čuju“ dete: ne minimizirati problem, ali ni reagovati prenaglašeno. Gradite sistem podrške kroz jačanje samopouzdanja, pomoć u sklapanju prijateljstava i učenje komunikacionih veština. Ako postoje ozbiljni znaci uznemirenosti, uključite pedagoga, psihologa ili drugo stručno lice.

Kako roditelji mogu da razgovaraju sa detetom o nasilju?

Pomažu kratka i jasna pitanja uz empatiju: „Da li ti se nešto neprijatno dogodilo u školi?“, „Da li imaš nekoga kome veruješ u razredu?“, „Kako se osećaš kada si sa tom osobom?“. Važna je poruka: ne krivimo te, verujemo ti i tu smo da pomognemo.

Kako roditelji grade prevenciju vršnjačkog nasilja kod kuće?

Prevencija je u svakodnevnoj rutini: interesovanje za detetove emocije, praćenje promena raspoloženja i pravovremeni razgovori, što naglašava Ljiljana Marković. Važno je učiti dete pozitivnom ponašanju, komunikaciji i vezi između emocija i ponašanja. U digitalnom delu, potrebna su jasna pravila korišćenja tehnologije i otvoren razgovor, bez rušenja poverenja.

Šta ako sumnjate da je vaše dete vršilac nasilja?

To je takođe poziv za pomoć. Kazna sama po sebi nije dovoljna. Potrebno je razumeti šta stoji iza ponašanja, raditi na promeni stavova o nasilju i postaviti jasne granice. Uključivanje stručnih službi škole i, po potrebi, spoljne podrške može sprečiti ponavljanje i teže posledice.

Postoji li „zakon o vršnjačkom nasilju“ i šta kaže sistem u Srbiji?

U Srbiji postoji institucionalni i pravni okvir zaštite dece od nasilja, a škola ima obavezu da postupa, prijavi nasilje u skladu sa procedurama i preduzme mere zaštite deteta. U praksi, „zakon o vršnjačkom nasilju“ se često koristi kao izraz za ovaj skup obaveza i protokola, gde je fokus na pravovremenoj reakciji i bezbednosti učenika.

Kako prijaviti vršnjačko nasilje u Srbiji?

Prvi korak je prijava školi (razredni starešina, direktor, pedagog/psiholog). Po potrebi se uključuju centar za socijalni rad, Ministarstvo prosvete i Zaštitnik građana (Ombudsman). Kod sajber nasilja važno je dokumentovati poruke, snimke ekrana i datume. Ljiljana Marković (Educentar) ukazuje i da postoji mogućnost online prijave „OVDE“, što pokazuje da postoje i digitalni kanali prijavljivanja.

Koje organizacije pružaju podršku i informacije o vršnjačkom nasilju?

UNICEF je važan izvor podataka i edukativnih materijala, uključujući statistiku za vršnjačko nasilje u Srbiji. Centar za nestalu i zlostavljanu decu je relevantan domaći akter u zaštiti dece, uz stručni angažman prof. dr Aleksandra Jugovića. Educentar, kroz rad Ljiljane Marković, daje korisna stručna objašnjenja o razlikama nasilja i konflikta, oblicima nasilja i načinima podrške.

Da li internet može biti i mesto podrške, a ne samo rizika?

Da. Digitalno okruženje nosi rizike poput anonimnosti i trajnih tragova, ali može biti i kanal podrške, edukacije i prijave. Najbezbednije je oslanjati se na proverene resurse institucija i organizacija, kao i na školsku stručnu službu kao prvu liniju podrške.

Šta možemo naučiti iz iskustava sa vršnjačkim nasiljem?

Ignorisanje i relativizacija („deo odrastanja“) produžava nasilje i produbljuje posledice. Nasilje se često seli između škole i interneta, pa prevencija mora obuhvatiti oba sveta. Ljiljana Marković naglašava da je važno raditi i sa detetom koje vrši nasilje, kroz promenu stavova i uverenja, a ne samo kroz kažnjavanje.

Kako izgleda dobra strategija prevencije na duži rok?

Prevencija vršnjačkog nasilja je kontinuiran proces, ne jednokratna akcija. Prof. dr Aleksandar Jugović preporučuje strategije na više nivoa: individualnom, roditeljskom, odeljenskom, školskom i društvenom. To uključuje edukaciju roditelja i nastavnika, osnaživanje vaspitnih kompetencija, vršnjačku medijaciju, programe podrške žrtvama vršnjačkog nasilja, rad sa počiniocima, pravična školska pravila i multisektorsku saradnju.

Šta je najvažnija poruka kada govorimo o vršnjačkom nasilju?

Bezbednost i dobrobit dece su granica oko koje nema pregovora. Svaki vid ponižavanja i zlostavljanja je neprihvatljiv. Prof. dr Aleksandar Jugović naglašava pravo deteta na bezbedno okruženje i potrebu da odrasli reaguju rano, jasno i dosledno.

Ideje za nezaboravne dečije rođendane 🎈

This field is required.

Ne šaljemo spam. Samo korisne ideje i inspiraciju.

Scroll to Top