Razumevanje anksioznosti kod dece – Saveti i Pomoć

anksioznost kod dece

Posle pandemije, sve više dece u Srbiji prijavljuje brige koje ranije nisu imale: od odlaska u školu do straha od usmenog odgovaranja. U OŠ „Jovan Popović” u Kragujevcu, direktor Darko Grković govori o porastu strepnji vezanih za druženje, nastup pred razredom i ocene. To je važan signal da mentalno zdravlje dece u Srbiji traži više pažnje, a ne više pritiska.

Anksioznost kod dece nije uvek loša. U maloj meri, ona može da bude alarm koji štiti dete i pomaže mu da se pripremi. Problem nastaje kada taj alarm ostane uključen i kada briga počne da ometa san, školu i odnose sa vršnjacima.

Ako se pitate kako prepoznati anksioznost kod dece, niste sami. Roditelji često prvo primete bol u stomaku, izbegavanje škole, tišinu ili nagle izlive plača. Ovaj tekst donosi jasne smernice i saveti za roditelje dece sa anksioznošću, bez zastrašivanja i bez krivice.

U nastavku objašnjavamo razliku između straha i anksioznosti, tipične simptome i faktore rizika. Pokazaćemo i šta znači podrška deci posle pandemije u praksi: kod kuće, u učionici i uz stručnjake kada je to potrebno.

Sadržaj

Ključne poruke

  • Anksioznost kod dece može biti korisna, ali i znak da detetu treba pomoć.

  • Podrška deci posle pandemije često počinje malim promenama u rutini i razgovoru.

  • Kako prepoznati anksioznost kod dece: obratite pažnju na telo, emocije i ponašanje.

  • Saveti za roditelje dece sa anksioznošću treba da budu praktični, mirni i dosledni.

  • Mentalno zdravlje dece u Srbiji jača kada porodica i škola sarađuju.

  • Stručna podrška nije poslednja opcija, već pametan korak kada briga traje i raste.

Šta je anksioznost kod dece?

Anksioznost kod dece često izgleda kao tiha napetost koja traje, čak i kada spolja „nema razloga”. Dete može da oseća da će se desiti nešto loše, iako ne ume da objasni šta tačno. Roditeljima to nekad deluje kao preuveličavanje, ali detetu je doživljaj vrlo stvaran.

Važno je znati da se dečje brige menjaju kroz uzrast. Od ranih strahova na jake zvuke ili nepoznata lica, do školskih briga oko ocena i nastupa pred odeljenjem, okidači se šire. Posle pandemije mnogi nastavnici i roditelji češće primećuju nelagodu u druženju i izlaganju pred drugima.

Definicija i simptomi

Definicija anksioznosti kod dece opisuje stanje preterane zabrinutosti i unutrašnje strepnje, koja nije vezana za jasnu, realnu opasnost. Umesto „strašno je jer je opasno”, dete češće oseća: „nešto nije u redu, a ne znam šta”. Zbog toga reakcija može da se pojavi i u naizgled bezbednim situacijama, kao što su odlazak u prodavnicu ili ostanak na rođendanu.

Simptomi anksioznosti kod dece mogu biti i telesni i emocionalni. Često se vide problemi sa spavanjem, bol u stomaku, nervoza, izbegavanje aktivnosti, kao i teškoće sa koncentracijom. Neka deca se češće drže roditelja, a neka se povuku i postanu „tiša” nego inače.

Razlozi pojave anksioznosti

Razlozi se retko svode na jednu stvar. U igri mogu biti temperament, porodični stres, promene u rutini, pritisak u školi ili osetljivost na kritiku i neuspeh. Događaj sam po sebi nije uvek presudan; ključ je u tome kako ga dete tumači i koliko mu deluje neizvesno.

U nekim periodima razvoja strahovi su očekivani i prolazni, ali se mogu preplesti sa anksioznim reakcijama. Ako dete dugo izbegava situacije, stalno traži uveravanje ili se često žali na tegobe bez jasnog medicinskog razloga, vredi obratiti pažnju na širu sliku.

Razlike između anksioznosti i straha

Strah se obično javlja kada je opasnost konkretna i prisutna, na primer kada pas zalaje ili kada dete vidi visinu. Anksioznost je više anticipatorna: briga se javlja unapred i širi se na „šta ako” scenarije. Zato anksioznost kod dece ume da traje duže i da utiče na planove, školu i odnose sa vršnjacima.

Oblik Šta dete doživljava Kako se često vidi u praksi Primer situacije
Strah Reakcija na jasnu i stvarnu pretnju Kratko traje, smiri se kad opasnost prođe Strah od psa koji reži
Anksioznost Difuzna briga i napetost bez jasnog „krivca” Traži uveravanje, izbegava, razmišlja unapred Briga da će se „nešto desiti” na putu do škole

Kada govorimo o tome kako se sve može ispoljiti, korisno je znati i tipovi anksioznosti (socijalna, separaciona, generalizovana). Socijalna se često prepozna po nelagodi pred vršnjacima i izbegavanju nastupa. Separaciona se vidi kroz jak otpor pri odvajanju od roditelja, posebno pri polasku u vrtić ili školu. Generalizovana liči na stalnu brigu oko svakodnevnih tema, uz nemir i napetost.

Kako prepoznati anksioznost kod dece?

Roditeljima često nije lako da procene kako prepoznati anksioznost kod dece, jer dete isti događaj može da doživi mnogo ozbiljnije nego odrasli. U školskom okruženju, jedna rečenica nastavnika ili pogled vršnjaka nekad postanu „dokaz” da će nešto poći po zlu. Zato je važno posmatrati i telo, i emocije, i ponašanje.

Rani simptomi anksioznosti mogu da se pojave već u predškolskom uzrastu. Kada su učestali i toliko jaki da kvare svakodnevno funkcionisanje, roditelju to izgleda kao stalna borba: jutra su teška, odlazak u vrtić ili školu traje dugo, a dete deluje kao da je stalno na oprezu.

Fizikalni simptomi

Jedan od najčešćih znakova su problemi sa spavanjem kod dece: teško uspavljivanje, nemiran san ili rano buđenje uz plač. Dete može da traži da spava sa roditeljima ili da se noću češće budi bez jasnog razloga.

Česta je i veza bol u stomaku anksioznost, naročito pred školu, kontrolni ili trening. Mogu se javiti mučnina, glavobolja, znojenje, ubrzan puls ili napetost u ramenima i vilici. U školskim radionicama i u radu psihologa deca često uče da primete te telesne reakcije i da ih opišu.

Emocionalni simptomi

Simptomi anksioznosti kod dece se ne vide uvek kao strah. Nekad su to nervoza, strepnja i intenzivna briga koja „ne pušta”, čak i kada odrasli nude uveravanja.

Kod generalizovane anksioznosti čest je osećaj napetosti i nemira, uz brze promene raspoloženja. Dete može delovati razdražljivo, lako plane ili se rasplače zbog sitnice, pa se kasnije stidi i povlači.

Promene u ponašanju

Kada dete počne da izbegava situacije koje doživljava kao ugrožavajuće, to se vidi kroz ponašanje: odbijanje škole, druženja, rođendana ili odlaska na sekciju. Neka deca se povuku iz igre, prestanu da zovu drugare ili stalno traže „još pet minuta” da ne krenu.

U praksi Kristine Vlajović Milojević (OŠ „Jovan Popović”, privatna praksa „Anima sana”) čest je primer deteta koje se plaši da će biti prozvano i da će pogrešiti. U glavi pravi „filmski scenario”: vršnjaci će misliti da je glupo i smejaće se, pa dete iz toga izvuče zaključak da nije vredno ili nije sposobno. Posle toga kreće izbegavanje škole i socijalnih situacija, uz pad koncentracije i teškoće u učenju.

Koristan je i pregled znakova koji se često prepliću, jer dete retko pokazuje samo jedan signal:

  • iznenadno odbijanje odlaska u školu ili vrtić i stalno traženje da roditelj ostane
  • telesne tegobe pred obaveze (stomak, mučnina, glavobolja) i pojačana osetljivost na zvuk
  • pitanja „šta ako” koja se ponavljaju, uz potrebu za stalnim proveravanjem i uveravanjem
  • problemi sa spavanjem kod dece i umor tokom dana
  • pad uspeha, zaboravnost i teško zadržavanje pažnje

Ako se pojave upozoravajući znaci poput samopovređivanja, to je signal da je potrebna hitnija stručna procena. U takvim situacijama roditelju pomaže da mirno beleži kada se javljaju simptomi anksioznosti kod dece, šta ih pokreće i šta detetu tada olakša, jer te informacije ubrzavaju razumevanje problema.

Šta se primećuje Kako izgleda u praksi Kada se najčešće javlja Šta roditelj može da zabeleži
Fizičke reakcije bol u stomaku, mučnina, znojenje, napetost u telu pred školu, kontrolni, nastup ili trening vreme pojave, trajanje, da li prolazi kad stres prođe
San i umor odlaganje spavanja, noćna buđenja, jutarnji umor u periodima promena i novih obaveza kada je dete zaspalo, koliko se budilo, kako je izgledalo jutro
Emocije i briga stalna strepnja, nervoza, „šta ako” pitanja, promenljivo raspoloženje kada dete nema kontrolu nad ishodom koja tema brige se ponavlja i šta dete misli da će se desiti
Izbegavanje odbija školu, rođendane, druženje; traži da ostane kod kuće posle neprijatnog događaja ili očekivanja „greške” koje situacije izbegava i koje rečenice tada ponavlja
Učenje i fokus teško se koncentriše, „blokira”, odlaže zadatke kada se plaši procene i kritike da li je problem u početku zadatka, proveri ili izlaganju

Faktori rizika za anksioznost kod dece

Kod mnoge dece briga dođe tiho: kroz stomačne bolove, izbegavanje ili teško uspavljivanje. Kada se govori o uzroci anksioznosti kod dece, korisno je posmatrati širu sliku, jer se faktori rizika često prepliću i menjaju kroz razvoj.

Važno je i da roditelji imaju okvir šta je razvojno očekivano. Bebe se često uznemire na jak zvuk ili nepoznato lice, predškolci se hvataju za roditelja u novom prostoru, a školarci brinu zbog ocena i pripadanja grupi. Taj raspon je normalan, ali postaje teži kada strah počne da sužava detetov dan.

Genetski faktori

Porodična istorija može povećati osetljivost na stres, pa dete brže „planе” i teže se smiri. Takav temperament se često vidi kroz povučenost, pojačanu opreznost ili stalno proveravanje da li je sve bezbedno.

Kod dece koja su prirodno osetljivija, separaciona anksioznost kod dece može biti izraženija: rastanak u vrtiću ili školi traje duže, a telo reaguje kao da se dešava nešto opasno. U pozadini mogu biti i razlike u regulaciji emocija, kao i u načinu na koji mozak obrađuje pretnju.

Uticaj okoline

U porodici i zajednici postoje okidači koji mogu da poguraju dete u preteranu brigu. Posebno su osetljivi periodi promena: razvod, preseljenje, bolest u kući ili gubitak bliske osobe. Tada se traumatska iskustva i anksioznost često pojave zajedno, jer dete još nema dovoljno alata da sve razume i „spakuje”.

Deca uče i posmatranjem. Ako odrasli stalno očekuju najgore, izbegavaju ljude ili pričaju o opasnostima bez mere, dete može preuzeti isti obrazac. U praksi, to ponekad vodi ka strahu od škole, vršnjaka ili neuspeha.

Rani i česti rastanci zbog posla, naročito bez pripreme i bez stabilne zamene, kod neke dece povećavaju napetost. U takvim uslovima, separaciona anksioznost kod dece lakše postaje svakodnevna, a jutra pred polazak mogu da budu najteži deo dana.

Škola je poseban svet, sa pravilima, ocenjivanjem i pritiskom da se „uklopiš”. Nakon pandemije, u praksi se češće čuje strah od odgovaranja i druženja, pa socijalna anksioznost u školi ume da se pokaže kroz ćutanje, izbegavanje prezentacija ili izostanke. Više o tome kako se ovi obrasci opisuju u stručnim okvirima može se pročitati u tekstu anksiozni poremećaji kod dece.

Psihološki faktori

Način razmišljanja deteta često odlučuje koliko će se briga „zalepiti”. Kada dominira katastrofizacija (npr. „sigurno će mi se smejati”, „ako pogrešim, sve je gotovo”), anksioznost raste i pre nego što se bilo šta desi.

Neka deca, naročito posle neprijatnog odvajanja, mogu da se povuku u maštu. Tada igra postaje siromašnija, a ponašanje osciluje: razdražljivost, impulsivnost ili agresija mogu biti maska za unutrašnji strah. U takvom ritmu, uzroci anksioznosti kod dece više liče na lanac sitnih poruka nego na jedan veliki događaj.

Zaštitni faktor je emocionalna pismenost: prepoznavanje osećanja, imenovanje i smirivanje. Deca koja to razvijaju lakše grade odnose, stabilnija su u učenju i otpornija su na pritisak okoline, pa se faktori rizika ređe pretvore u trajnu teškoću.

Oblast Kako se ispoljava Na šta roditelji mogu da obrate pažnju Tipičan primer iz svakodnevice
Nasleđe i temperament Povećana osetljivost, jače telesne reakcije, teže smirivanje Da li dete dugo „nosi” brigu i traži uveravanja Pred polazak dete više puta proverava da li je roditelj blizu
Porodična dinamika Kritika, napetost ili manjak podrške pojačavaju nesigurnost Da li se strah pojačava nakon svađa ili hladne komunikacije Dete odustaje od aktivnosti jer „ionako neće uspeti”
Stres i gubitak Pojačana briga, noćni strahovi, izbegavanje podsetnika na događaj Veza između promene u porodici i naglog pogoršanja ponašanja Posle smrti u familiji dete ne želi da se odvaja ni na kratko
Školski i vršnjački pritisak Povlačenje, ćutanje, strah od procene i greške Da li se javlja socijalna anksioznost u školi tokom kontrolnih i prezentacija Dete traži da ne ide u školu kad treba da odgovara pred razredom
Obrasci mišljenja Preterana briga, crno-belo razmišljanje, „šta ako” scenariji Da li dete u startu očekuje loš ishod, bez dokaza „Ako me neko pogleda, znači da misli da sam čudan”
  • Rano detinjstvo: strah od glasnih zvukova i nepoznatih ljudi; kratki prekidi rutine lako uznemire.
  • Predškolski period: brige oko odvajanja i „čudovišta”; separaciona anksioznost kod dece može biti jača u novom kolektivu.
  • Školski uzrast: strah od ocena, greške i odbacivanja; češće se vidi socijalna anksioznost u školi.

Kada se ovako slože kockice, traumatska iskustva i anksioznost, kao i školski pritisci, postaju jasniji u kontekstu. To pomaže da se faktori rizika prepoznaju na vreme i da dete dobije podršku koja mu odgovara.

Uloga roditelja u prevenciji anksioznosti

Roditelj ne može da ukloni svaku brigu iz detetovog života, ali može da utiče na to kako se dete nosi sa njom. Upravo tu počinje prevencija anksioznosti kod dece: kroz rutinu, smiren ton i jasne granice koje ne guše, već štite.

Ovo su saveti za roditelje dece sa anksioznošću koji se oslanjaju na svakodnevne, male korake. Kada se ponavljaju, oni postaju navika, a navika pravi osećaj sigurnosti.

Otvorena komunikacija

Detetu je često potrebno da ga čujete, a ne da mu odmah ponudite rešenje. Slušanje bez prekidanja i bez podsmeha daje signal: “Bezbedno je da kažeš kako se osećaš.” To je osnova za porodični razgovori o mentalnom zdravlju koji nisu teški, već prirodni.

Koristan okvir su kratki porodični dogovori, recimo uz večeru ili šetnju. Tema može biti jedna briga iz dana, jedna lepa stvar i jedna mala promena za sutra. Tako se gradi emocionalna podrška detetu bez pritiska i bez ispitivanja.

Podsticanje samopouzdanja

Samopouzdanje raste kada dete vidi da može nešto da proba, pogreši i popravi. Umesto da “spasavate” dete od svake neprijatnosti, pomaže da zajedno napravite plan u nekoliko koraka. Dete tako uči razliku između onoga što je moguće i onoga što je verovatno.

U praksi se često koristi jednostavno “testiranje misli”: šta ta misao govori, koji su dokazi za i protiv, i koja je realnija procena. Ovakav pristup, o kojem govori i Kristina Vlajović Milojević, pomaže da se napetost zameni korisnijim osećanjem, kao što je hrabrost. To su saveti za roditelje dece sa anksioznošću koji ne traže savršenstvo, već strpljenje.

Stvaranje sigurnog okruženja

Dete lakše reguliše strah kada se kod kuće oseća prihvaćeno. Smiren govor, predvidljive rutine i toplina u reakciji šalju poruku da je dom sigurna baza. Time se jača prevencija anksioznosti kod dece, jer se smanjuje stid i strah od osude.

Neke metode, iako zvuče “vaspitno”, mogu da pogoršaju stanje: ismevanje, pogrdna imena ili namerno guranje u “opasne” situacije. Umesto toga, birajte male sigurnosne navike: priča pred spavanje, omiljeno ćebence, ili kratko pisanje o strahovima kod starije dece. Tako emocionalna podrška detetu postaje deo dana, a porodični razgovori o mentalnom zdravlju dobijaju kontinuitet.

Roditeljski potez Kako izgleda u praksi Šta dete uči Zašto pomaže
Aktivno slušanje Roditelj parafrazira: “Čujem da te brine kontrolni”, pa postavlja jedno kratko pitanje Da su osećanja dozvoljena i razumljiva Gradi poverenje i olakšava porodični razgovori o mentalnom zdravlju
Postupno suočavanje Dogovor “korak po korak”: prvo ulazak u učionicu, zatim kratko javljanje, pa duže izlaganje Da neprijatnost može da se izdrži i smanji Podržava prevencija anksioznosti kod dece kroz realna iskustva
Rutina sigurnosti Stalno vreme spavanja, kratko čitanje, jedna rečenica o danu pre gašenja svetla Predvidljivost i samoumirenje Jača emocionalna podrška detetu bez preterane kontrole
Jezik bez osuđivanja “Vidim da ti je teško” umesto “Nemaš razloga” Da nije “slabo” ako se plaši Praktični saveti za roditelje dece sa anksioznošću koji smanjuju otpor i povlačenje

Metode lečenja anksioznosti kod dece

Lečenje anksioznosti kod dece najčešće počinje onog trenutka kada roditelj primeti da dete izbegava školu, teško zaspi ili se često žali na stomak. Tada je važno potražiti stručna pomoć za anksioznost, jer rana podrška skraćuje put do olakšanja i vraća osećaj sigurnosti u svakodnevici.

U praksi se plan pravi prema uzrastu, trajanju tegoba i situacijama koje ih pokreću. Kod dela dece anksioznost je povezana sa traumatičnim iskustvima, pa je procena posebno važna da bi tretman bio nežan, jasan i prilagođen.

Terapija razgovorom

Psihoterapija za decu pruža prostor da dete, bez pritiska, opiše šta ga brine i kako to oseća u telu. Terapeut potom pomaže detetu da imenuje emocije, razume okidače i dobije jednostavne alate za smirivanje, korak po korak.

U mnogim porodicama koristan deo procesa je porodično savetovanje, jer anksioznost utiče na rutinu cele kuće. Roditelji tada uče kako da postave granice, smanje “spasavanje” deteta iz svake neprijatnosti i pojačaju poruke koje grade sigurnost, a ne strah.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (CBT) za decu je jedan od najčešće korišćenih pristupa, jer je strukturisana i detetu lako razumljiva. U školskom okruženju u Kragujevcu, stručni saradnik psiholog Kristina Vlajović Milojević (OŠ „Jovan Popović”) edukovana je iz racionalno-emotivne i kognitivno-bihevioralne terapije za rad sa decom i adolescentima, što pokazuje koliko se ovaj model uklapa i u obrazovni sistem.

Dete kroz vežbe uči da primeti šta se dešava pre nego što “panika poraste”. Zatim, uz podršku terapeuta, polako prelazi sa pretpostavki na činjenice i gradi realniji pogled na situaciju.

  • prepoznavanje telesnih signala: stezanje u grudima, ubrzan puls, “knedla” u grlu
  • identifikovanje negativnih misli i pitanja: “Šta ako pogrešim?”
  • testiranje misli: dokaz za i dokaz protiv
  • razlikovanje činjenica od pretpostavki, kao i mogućnosti od verovatnoće
  • zamena preplavljujuće anksioznosti funkcionalnijim emocijama, kao što je hrabrost
  • jačanje samopouzdanja kroz male, merljive uspehe

U CBT logici često se koristi i postepeno izlaganje. Na primer, dete najpre vežba odgovaranje gradiva kod kuće pred porodicom, zatim pred dvoje-tri vršnjaka, pa pred manjom grupom, a tek onda pred celim odeljenjem i nastavnikom.

Lekovi i njihova uloga

Tema lekova dolazi na red samo uz procenu lekara specijaliste, najčešće dečijeg psihijatra, i kada za to postoje jasne indikacije. U tom slučaju, lekovi se ne posmatraju kao jedino rešenje, već kao deo šireg plana u kojem ostaju važni psihoterapija za decu, porodično savetovanje i kontinuirana stručna pomoć za anksioznost.

Da bi porodica imala jasnija očekivanja, korisno je da se koraci lečenja prate kroz jednostavan pregled koji povezuje cilj, pristup i ulogu roditelja.

Cilj podrške Najčešći pristup Kako roditelj može da pomogne
Smanjenje straha u svakodnevnim situacijama Psihoterapija za decu kroz razgovor i vežbe Stalna rutina, kratke poruke ohrabrenja, manje uveravanja “biće sve savršeno”
Učenje veština za misli i telo kognitivno-bihevioralna terapija (CBT) za decu Vežbanje “testiranja misli”, pohvala truda, praćenje malih koraka izlaganja
Stabilnija porodična podrška porodično savetovanje Dogovor oko pravila, usklađen nastup odraslih, prostor da dete govori bez prekidanja
Razmatranje dodatne medicinske podrške Procena dečijeg psihijatra u okviru plana Praćenje uputstava lekara, beleženje promena, istovremeno održavanje terapijskih vežbi

Tehnike za smanjenje anksioznosti kod dece

Deci najviše pomaže kada imaju nekoliko alata koje mogu da koriste i kod kuće i u školi. Ove tehnike za smanjenje anksioznosti kod dece rade najbolje kada su deo šire podrške: razgovora, rutine i jasnih granica. Cilj je da dete oseti da može da primeti strah, umiri telo i izabere sledeći korak.

Koristan kućni alat je skala straha od 0 do 10. Dete svakog dana obeleži broj i doda jednu rečenicu: „Šta mi je pomoglo danas?”. Tako se lakše vide obrasci, a napredak postaje opipljiv.

tehnike za smanjenje anksioznosti kod dece

Tehnike opuštanja

Tehnike opuštanja često krenu kroz igru, jer igra „razoruža” strah. Ako dete brine zbog mraka, možete zajedno da glumite „strašnu” scenu i da je učinite smešnom: preteran glas, smešna šetnja, okretanje u krug. Kada se dete nasmeje, telo se lakše opusti.

Dobar trik je i crtanje brige: nacrtajte „čudovište”, pa mu dodajte brkove, šarene patike ili krunu. Možete praviti maske od papira i bojiti ih veselim bojama. U mraku se može igrati „šta sve vidimo”, uz miran razgovor i kratke pauze.

Ako je svetlo važno, ostavite lampu upaljenu, ali dogovorite da dete samo smanjuje jačinu, korak po korak. To su jednostavne strategije suočavanja koje grade osećaj kontrole, bez pritiska i bez žurbe.

Vežbe disanja

Kada se pojave telesni znaci (stezanje u stomaku, ubrzan dah, znojne šake), vežbe disanja za decu mogu da budu brza „pauza” koja vraća mir. Najbolje rade kada se uče u mirnom trenutku, a ne tek u vrhuncu straha.

  • Disanje u kvadrat: udah 4, zadrži 2, izdah 4, pauza 2; ponoviti 4 puta.
  • Svećica i supa: „Pomiriši supu” (spor udah na nos), „duvaj u svećicu” (duži izdah na usta).
  • Ruka kao merdevine: prstom pratiš ivicu dlana; gore udah, dole izdah, polako.

Ove vežbe disanja za decu su kratke, jasne i lako se pamte. Vremenom postaju deo rutine, kao pranje zuba, pa dete brže prepozna signal tela i reaguje.

Mindfulness i meditacija

Mindfulness za decu ne traži tišinu od 20 minuta. Dovoljno je 1–3 minuta da dete primeti: „Ovo je misao, a ovo je činjenica.” Kada se javi briga, dete može da je opiše kao oblak koji prolazi, umesto da odmah pravi „film” u glavi.

Probajte kratku vežbu: dete u sebi kaže tri stvari koje vidi, dve koje čuje i jednu koju oseća u telu. Zatim se pita: „Da li mi ova misao pomaže ili smeta?”. Tako se uči procena, a ne borba. Mindfulness za decu i blage tehnike opuštanja često idu zajedno, jer smiruju i misli i telo.

Alat Kada ga koristiti Kako izgleda u praksi Šta dete vežba
Skala straha (0–10) Ujutru i pred spavanje; pre škole Upiše broj + jedna rečenica „Šta mi je pomoglo” Praćenje emocija, realnu procenu, strategije suočavanja
Igra „smešni strah” Kada se strah ponavlja (mrak, odvajanje, glasni zvuci) Gluma, preuveličavanje, smešan glas; kratko i bez forsiranja Postepeno približavanje, toleranciju nelagode, tehnike opuštanja
Crtanje brige Posle napornog dana ili pre spavanja Nacrtaj brigu, dodaj boje i detalje koji je „umanje” Izražavanje, smanjenje napetosti, izbor reakcije
Disanje „supa i svećica” Kad se jave telesni simptomi ili pred kontrolni Spor udah na nos, duži izdah na usta; 5 ponavljanja Samoregulaciju, fokus, vežbe disanja za decu
„3-2-1” pažnja Kad misli krenu da „jure” 3 vidiš, 2 čuješ, 1 osećaš; pa proveriš misao Mindfulness za decu, razlikovanje činjenica i pretpostavki

Kako pomoći detetu u stresnim situacijama?

Kad dete uđe u novu ili zahtevnu situaciju, telo često reaguje brže od reči: stomak se stegne, dlanovi se oznoje, misli „pobegnu”. Tada je važno znati kako pomoći detetu sa anksioznošću kroz miran ton, kratke korake i jasna očekivanja.

Ovi saveti za roditelje ne traže savršenstvo, već prisutnost: da dete oseti da nije samo, čak i kad mu je teško.

Pripremanje za nove situacije

Najveći stres često donose prelazi: polazak u vrtić ili školu, promena odeljenja, nastup pred grupom. Priprema smanjuje iznenađenja i daje detetu osećaj kontrole.

Uključite dete u plan: prošetajte do škole, provedite vreme u školskom dvorištu, zajedno spakujte ranac i izaberite sveske i bojice. Pričajte o lepim delovima dana, ali ne obećavajte da će „uvek biti super”.

Ako se javlja strah od škole i usmenog izlaganja, vežbajte kod kuće kratko: dve rečenice o omiljenoj temi, pa pauza. Roditelj pomaže i tako što ostaje nasmejan i smiren, bez pokazivanja sopstvene uznemirenosti.

Učenje kako da se nosi sa neizvesnošću

Mnoga deca mešaju „može da se desi” i „verovatno će se desiti”, pa odmah očekuju najgore. Pomozite im da razlikuju mogućnost od verovatnoće, uz pitanja koja spuštaju tenziju: „Koliko je to često?”, „Šta se desilo prošli put?”

Dobro radi postupno suočavanje sa strahom, kao merdevine. Dete ide korak po korak, bez preskakanja, dok ne oseti da je naredni stepenik dostižan.

Situacija koja plaši Manji korak (lakše) Srednji korak Veći korak (teže) Šta roditelj radi
Usmeno izlaganje Rečenica pred roditeljem Kratko izlaganje pred porodicom Izlaganje pred odeljenjem Dogovori vežbu, meri vreme, pohvali trud
Odlazak u školu Šetnja do ulaza Ulazak i pozdrav sa učiteljem Ostajanje na času bez roditelja Drži rutinu, kratko se oprašta, ostaje dosledan
Upoznavanje vršnjaka Jedan drug u parku Mala grupa posle škole Rođendan ili školska priredba Vežba „zdravo” i pitanje, ostaje u pozadini

Vežbanje socijalnih veština

Kad se pojavi socijalna anksioznost kod dece, dete često izbegava druženje, ćuti na času i brine šta drugi misle. Socijalne veštine se uče kroz praksu, u sigurnim uslovima, pre većih izazova.

Možete da uvežbate kratke rečenice za početak razgovora, kontakt očima i „molim/ hvala”. Zatim probajte u malim grupama, pa postepeno u većim, uz dogovor sa nastavnikom ili stručnim saradnikom.

U Osnovnoj školi „Jovan Popović” zabeleženo je da programi usmereni na veštine komunikacije i nastupa mogu da podignu samopouzdanje i hrabrost u odnosima. Dete tada lakše prilazi vršnjacima i sigurnije ulazi u situacije koje su mu ranije bile preteške.

Kamen-temeljac škole: podrška u obrazovanju

U školskom danu dete provodi mnogo sati, pa je važno da se oseća viđeno i sigurno. Kada se pojave napetost, povlačenje ili izbegavanje, podrška u školi za anksioznost pomaže da se teškoće ne “lepe” za ocene i odnose. Posebno je osetljiva socijalna anksioznost u školi, jer utiče na druženje, izlaganje i osećaj pripadnosti.

podrška u školi za anksioznost

Saradnja roditelja i učitelja

Saradnja roditelja i učitelja najviše znači kada je jasna, redovna i bez optuživanja. Kratke poruke o tome šta dete izbegava, kada se “zaključa” i šta mu pomaže mogu da promene tok dana. Dobro je da se dogovore mali koraci, poput načina provere znanja ili mesta sedenja.

Da bi odgovor škole bio blag i pravovremen, nastavnici treba da prepoznaju rane znake napetosti: tišinu, stomakobolju, suze pred kontrolni ili stalno traženje dozvole da izađe. Kada škola reaguje smireno, dete dobija poruku da je problem rešiv, a ne sramotan.

Programi podrške u školama

Primer dobre prakse u Srbiji dolazi iz OŠ „Jovan Popović” u Kragujevcu. Direktor Darko Grković i tim nastavnika pokrenuli su program usmeren na socijalnu anksioznost u školi nakon pandemije. Program je namenjen učenicima petog razreda, uz plan da se postepeno proširi i na druge razrede.

Škola je primetila porast strahova posle pandemije, najčešće oko druženja sa vršnjacima, usmenog izlaganja i ocena. Kroz edukativne radionice, grupnu i individualnu podršku, deca vežbaju realniju sliku o sebi i svoje snage. Tako se strah od ocena i odgovaranja sve češće doživljava kao deo učenja, a ne kao “presuda”.

Profesorka srpskog jezika i književnosti Snežana Grebović navodi da je sprovođenje programa donelo višestruku korist u nastavi. Odeljenjske starešine su osnažene da ranije prepoznaju teškoće i da pruže podršku u školi za anksioznost, uz više razumevanja za različitosti u odeljenju.

Šta je škola uočila Kako izgleda podrška u praksi Šta dete dobija u svakodnevnom radu
Napetost pri druženju i ulasku u grupu Radionice o komunikaciji, dogovoreni “sigurni” koraci u odeljenju Više inicijative, lakše započinje razgovor i traži pomoć
Strah od usmenog izlaganja Postepeno izlaganje: kraće izlaganje, rad u paru, jasna pravila Manje izbegavanja, veća spremnost da govori pred drugima
Briga oko ocena i greške Razgovor o očekivanjima, povratna informacija bez etiketiranja Grešku doživljava kao signal za vežbu, ne kao dokaz neuspeha
Povlačenje i “nevidljivost” na času Kratke provere raspoloženja, jasna podrška odeljenjskog starešine Osećaj pripadnosti i sigurnosti da se javi kada mu je teško

Uloga školskih psihologa

Školski psiholog često je prva tačka poverenja, jer može da spoji potrebe deteta, škole i porodice. U OŠ „Jovan Popović” taj rad vodi Kristina Vlajović Milojević, stručni saradnik-psiholog sa 10 godina iskustva u obrazovanju i deo privatne prakse „Anima sana” u Kragujevcu. Dodatno iskustvo stekla je kroz projekte Fondacije Novak Đoković „Podrška, NE perfekcija” i UNICEF-a, sa fokusom na mentalno zdravlje dece i adolescenata u Srbiji.

Obrazac traženja pomoći je jasan: deca od 1. do 4. razreda najčešće dolaze na predlog roditelja ili učiteljica, dok se učenici od 5. do 8. razreda uglavnom javljaju sami. Kada je školski psiholog uključen na vreme, lakše se pravi plan koji odgovara detetu i razredu, uz program podrške mentalnom zdravlju dece koji se uklapa u školska pravila i ritam nastave.

Resursi i podrška za porodice

Kada je u pitanju lečenje anksioznosti kod dece, roditeljima prija da imaju proverene izvore i jasne korake. Dobra podrška porodicama spaja ono što radite kod kuće sa školom i stručnjacima. Ako simptomi traju, remete san, učenje ili druženje, važno je da se potraži pomoć na vreme.

Knjige i literatura

Birajte priručnike zasnovane na dokazima, posebno one koji obrađuju separacionu i socijalnu anksioznost, kao i razvojne strahove. Korisni su pristupi iz kognitivno-bihevioralne terapije: preispitivanje misli, razlika između činjenica i pretpostavki, i postepeno izlaganje. Takvo čitanje daje najviše kad ide uz savetovanje, jer saveti za roditelje dece sa anksioznošću bolje rade kad su prilagođeni vašem detetu.

Online platforme i forumi

Internet može da bude dopuna, ali ne zamena za procenu i dijagnozu. Tražite sadržaje koji promovišu ranu intervenciju, emocionalnu podršku i nenasilne vaspitne metode, bez ismevanja i zastrašivanja. Obratite pažnju na teme koje često prate anksioznost: problemi sa spavanjem, bol u stomaku, izbegavanje, pad koncentracije i povlačenje.

Organizacije koje nude pomoć

U Srbiji su oslonac i inicijative kao UNICEF Srbija mentalno zdravlje, koje podižu svest i jačaju sisteme podrške deci i adolescentima. Važan primer je i Fondacija Novak Đoković Podrška NE perfekcija, koja naglašava zdrave standarde i emotivni razvoj. Kao prva dostupna pomoć često je školski psiholog, a u privatnoj praksi, poput „Anima sana” u Kragujevcu, moguće je potražiti individualni ili porodični rad. Porodica ne mora da ostane sama: kućne strategije poput razgovora, skale straha i postepenog suočavanja lakše uspevaju kada su usklađene sa školom i stručnjacima.

FAQ

Šta je anksioznost kod dece i kako se najčešće ispoljava?

Anksioznost kod dece je preterana zabrinutost i strah u situacijama koje većina drugih ne bi smatrala opasnim. To je strepnja „unutrašnjeg karaktera”, kao osećaj da će se „nešto loše” desiti, i često nije vezana za realan objekat ili konkretnu situaciju. Najčešći simptomi anksioznosti kod dece su nemir, nervoza, izbegavanje, teškoće sa koncentracijom, kao i telesne tegobe poput bola u stomaku ili problema sa spavanjem.

Koja je razlika između straha i anksioznosti kod dece?

Strah se javlja kada postoji spoljna, realna opasnost i obično je vezan za nešto konkretno (na primer, strah od psa). Anksioznost je difuznija i anticipatorna: dete oseća napetost i brigu i kada nema jasnog „okidača”, kao da stalno očekuje pretnju. U praksi se strah i anksioznost mogu preplitati, pa je važno gledati koliko dete to ometa u svakodnevnom funkcionisanju.

Koji su razvojni (normativni) strahovi kod dece i kada se javljaju?

Razvojni strahovi su česti i mogu imati zaštitnu ulogu. Prvi strahovi se često javljaju oko 6. meseca (iznenadni zvukovi, nepoznata lica), a između 8. i 12. meseca i kasnije može biti izražen strah od odvajanja. U predškolskom uzrastu (3–6 godina) česti su strahovi od imaginarnih bića, mraka, povreda, pa i brige o smrti i bolesti. U školskom uzrastu češći su strahovi od neuspeha, društvenih situacija i povreda.

Kako prepoznati anksioznost kod dece kada deluje „bez razloga”?

Roditeljima često nije lako da uoče problem, jer anksioznost nije „uzrokovana samim događajem”, već načinom na koji dete taj događaj tumači. Dete može snažno reagovati i na situacije koje odraslima deluju bezopasno, poput samostalnog odlaska u prodavnicu ili odgovaranja na času. Ključ je da pratite ponavljanje, intenzitet i posledice: da li dete zbog brige izbegava školu, druženje ili aktivnosti koje je ranije volelo.

Koji su najčešći fizikalni simptomi anksioznosti kod dece?

Među čestim telesnim znakovima su problemi sa spavanjem, bolovi u stomaku, glavobolje, napetost u telu i ubrzano disanje. U školskim radionicama i radu psihologa deca često uče da prepoznaju i promene na licu i telu, kao i signale u ponašanju koji pokazuju da se anksioznost „pali”. Ako se tegobe ponavljaju bez jasnog medicinskog uzroka, vredi razmotriti i emocionalni okidač.

Koji su emocionalni simptomi anksioznosti kod dece?

Tipični emocionalni znaci su nervoza, strepnja, intenzivna briga, napetost i osećaj nemira. Kod generalizovane anksioznosti dete može stalno „vrteti” iste brige o školi, porodici, zdravlju ili greškama. Mogu se javiti i česte promene raspoloženja, razdražljivost i osećaj da dete „ne može da se smiri”.

Kako izgleda anksioznost kod dece kroz promene u ponašanju?

Često se vidi kroz izbegavanje (škola, rođendani, druženja, trening), povlačenje, pad motivacije i teškoće u učenju. Dete može izbegavati odgovaranje, praviti izgovore ili tražiti da ostane kod kuće. Posebno zabrinjavaju signali poput priča o bezvrednosti, beznadežnosti ili samopovređivanja — to je razlog za bržu stručnu procenu.

Koji tipovi anksioznosti su najčešći kod dece?

Često se sreću društvena anksioznost (nelagoda među vršnjacima, izbegavanje socijalnih situacija), separaciona anksioznost (teško podnosi odvajanje od roditelja, naročito pri polasku u vrtić ili školu) i generalizovana anksioznost (stalna, prekomerna briga o svakodnevnim stvarima). Tip može biti važan za izbor podrške i pristupa.

Zašto posle pandemije raste anksioznost kod dece u školi?

U školama se posle COVID-19 beleži porast različitih strahova, posebno oko druženja sa vršnjacima, usmenog izlaganja i ocena. U OŠ „Jovan Popović” u Kragujevcu, direktor Darko Grković je ukazao da je taj porast postao uočljiv u školskom radu. Kada se uz to dodaju nesigurnost i promenjene socijalne navike, deca mogu jače doživljavati pritisak i procenu.

Kako izgleda „filmski scenario” u glavi deteta sa anksioznošću?

Iz prakse psihologa Kristine Vlajović Milojević (OŠ „Jovan Popović”, privatna praksa „Anima sana” u Kragujevcu), dete može da se plaši da će biti prozvano i da će pogrešiti, pa zamišlja lanac posledica: „Smejaće mi se” → „Misliće da sam glup” → „Nisam vredan/sposoban”. Posledica je izbegavanje škole i socijalnih situacija, iako realna opasnost ne postoji.

Koji su genetski i temperamentni faktori rizika za anksioznost kod dece?

Individualna ranjivost i temperament mogu doprineti burnijim reakcijama i težem „gašenju” anksioznosti. Neka deca su osetljivija na promene, brže se uznemire i sporije vraćaju u stanje smirenosti, što se često primećuje i kod separacione anksioznosti. To ne znači da je ishod „zadan”, već da detetu treba više strukture, razumevanja i veština.

Kako okolina može da pojača anksioznost kod dece?

Traumatični događaji, poput smrti u porodici ili gubitka bliske osobe, mogu pokrenuti ili pojačati strahove. Važno je i modelovanje straha: dete može preuzeti brige i reakcije ukućana. Savremeni tempo života i rano odvajanje roditelja radi egzistencije, bez pripreme i stabilne zamene, takođe povećavaju rizik.

Koji školski faktori mogu biti okidač anksioznosti kod dece?

Škola može postati stresor kada dete ima loše odnose sa vršnjacima, strah od ocenjivanja ili osećaj da će biti osramoćeno. Nakon pandemije, posebno su česte brige oko druženja, usmenog izlaganja i ocena. Kod separacione anksioznosti okidač mogu biti i strah od vaspitačice/učiteljice ili način na koji odrasli u ustanovi reaguju na dečji plač i uznemirenost.

Koji psihološki faktori najčešće stoje iza anksioznosti kod dece?

Anksioznost se često „hrani” preteranom brigom o stvarima na koje dete ne može da utiče. Negativni obrasci mišljenja, poput katastrofizacije, mogu blokirati dete i pojačati izbegavanje. Kod nepovoljnog odvajanja, dete može „bežati u maštu”, postati povučenije ili razdražljivije, a igra može postati siromašnija.

Kako emocionalna inteligencija štiti dete od anksioznosti?

Emocionalna inteligencija pomaže detetu da prepozna, imenuje i reguliše osećanja. Deca sa višim nivoom ovih veština često imaju bolje školsko postignuće, manje rizičnog ponašanja, kvalitetnije odnose i veću emocionalnu otpornost. To može biti važan zaštitni faktor, posebno u školskom okruženju gde su procena i socijalni pritisci češći.

Kako roditelji mogu da razgovaraju sa detetom koje je anksiozno?

Najviše pomaže otvorena komunikacija bez osuđivanja: slušanje bez prekidanja, empatija i iskrenost. Korisno je uvesti porodične razgovore o mentalnom zdravlju, gde svi članovi mogu reći šta ih brine i šta im prija. Važno je ne umanjivati problem i „verovati u strahove” deteta kada nije reč o manipulaciji.

Koje roditeljske reakcije mogu pogoršati anksioznost kod dece?

Ismevanje, pogrdna imena i korišćenje straha u „vaspitne svrhe” najčešće povećavaju stid i napetost. Naglo izlaganje situaciji koju dete doživljava kao opasnu može pojačati anksioznost i srušiti samopouzdanje. Bolje je ići postepeno, uz podršku i dogovorene korake.

Kako roditelji mogu da podstaknu samopouzdanje kod deteta sa anksioznošću?

Važno je da ne „popravljate” sve greške umesto deteta. Kada dete uči iz grešaka u sigurnim uslovima, gradi iskustvo i osećaj kompetencije. Kroz postupno suočavanje dete lakše razlikuje činjenice od pretpostavki i uči da neprijatnost nije isto što i opasnost.

Kako izgleda stvaranje sigurnog okruženja kod kuće?

Pred detetom je važno delovati smireno, uz toplinu i predvidive rutine. Kod mlađe dece pomažu mali „sigurnosni mostovi” poput omiljene igračke ili čitanja pred spavanje. Starija deca mogu pisati o strahovima ili crtati ono što ih plaši, pa zajedno „razoružavati” te slike.

Kada treba potražiti stručnu pomoć za anksioznost kod dece?

Kada učestalost i intenzitet strahova počnu da ometaju školu, spavanje, druženje ili porodični život, to je crvena zastavica. Preporuke iz prakse naglašavaju blagovremenu pomoć čim se uoče rani simptomi ili upozoravajući znaci. Posebno je važno reagovati ako postoje znaci samopovređivanja, jakog povlačenja ili odbijanja škole koje traje.

Šta podrazumeva terapija razgovorom za anksioznost kod dece?

Terapija razgovorom može uključiti savetovanje sa psihologom, psihoterapiju i porodično savetovanje, uz fokus na potrebe deteta i dinamiku u porodici. Često se uzima u obzir i da anksiozni poremećaji mogu biti povezani sa traumatskim iskustvima, pa je stručna procena važna za dobar plan podrške.

Zašto je kognitivno-bihevioralna terapija (CBT) čest izbor u lečenju anksioznosti kod dece?

Kognitivno-bihevioralna terapija (CBT) je često korišćen pristup jer daje detetu jasne, praktične veštine. U školskom kontekstu u Kragujevcu, psiholog Kristina Vlajović Milojević (OŠ „Jovan Popović”) je edukovana iz racionalno-emotivne i kognitivno-bihevioralne terapije za rad sa decom i adolescentima. Kroz strukturisan rad dete uči da prepozna telesne simptome, identifikuje negativne misli, „testira” ih i menja ih funkcionalnijim.

Šta znači „postepeno izlaganje” i kako se koristi kod anksioznosti?

Postepeno izlaganje znači da dete ide korak po korak ka situaciji koja ga plaši, umesto da je izbegava ili da bude naglo „gurnuto” u nju. Na primer, vežbanje usmenog izlaganja može ići ovako: prvo pred porodicom, zatim pred nekoliko vršnjaka, pa pred većom grupom, a tek onda pred odeljenjem i nastavnikom. Ova metoda gradi toleranciju na neprijatnost i jača osećaj kontrole.

Da li se koriste lekovi u lečenju anksioznosti kod dece?

Lekovi se razmatraju isključivo uz procenu lekara specijaliste, najčešće dečijeg psihijatra, i kada za to postoji jasna indikacija. U praksi se uklapaju u širi plan tretmana, uz psihoterapiju i porodičnu i školsku podršku. O doziranju i izboru terapije odlučuje samo nadležni lekar.

Koje tehnike opuštanja mogu pomoći kod kuće kada dete oseća strah?

Kod mlađe dece često pomaže igra koja „razoružava” strah: improvizovanje scene koja plaši dete i činjenje te scene komičnom, crtanje „čudovišta” i bojenje veselim bojama, pravljenje maski ili igra u mraku uz razgovor. Kod straha od mraka može pomoći ostavljanje svetla koje dete postepeno samo smanjuje. Ove tehnike su najefikasnije kada su deo šire podrške i rutine.

Koje vežbe disanja su korisne za decu kada prepoznaju telesne simptome?

Kratke vežbe disanja pomažu detetu da se vrati u osećaj kontrole kada oseti da mu srce brže kuca ili da je „steže u stomaku”. Dobro je da vežba bude jednostavna, kratka i ponovljiva, i da se radi u mirnom trenutku, pre nego što strah postane jak. Kada dete nauči da prepozna telesne promene, disanje postaje brz alat za smirivanje.

Da li mindfulness i meditacija pomažu kod anksioznosti kod dece?

Mogu pomoći jer uče dete da primeti misli i brige bez automatskog ulaženja u „filmski scenario”. Dete postepeno razlikuje činjenice od pretpostavki i uči da proceni da li mu neka misao koristi ili smeta. Važno je prilagoditi vežbe uzrastu i raditi kratko, redovno i bez pritiska.

Šta je „skala straha” i kako se koristi u porodici?

Skala straha je jednostavan kućni alat: dete svakog dana označi nivo straha (na primer od 1 do 10) i kratko zapiše šta ga je pokrenulo i šta mu je pomoglo. Praćenje napretka jača motivaciju i samopouzdanje, jer dete vidi da se nivo straha menja i da postoje koraci koji pomažu.

Kako pripremiti dete za nove situacije poput polaska u vrtić ili školu?

Priprema treba da bude postupna i konkretna: upoznavanje sa prostorom, igra u školskom dvorištu, upoznavanje dece koja će biti deo okruženja i uključivanje deteta u pripreme. Zajednička kupovina svesaka, bojica ili garderobe može dati osećaj kontrole. Važno je da roditelj deluje smireno i nasmejano, jer dete „čita” emocionalne signale odraslih.

Kako naučiti dete da se nosi sa neizvesnošću i katastrofičnim mislima?

Pomaže veština razlikovanja mogućnosti od verovatnoće. Dete može da nauči da je nešto „moguće”, ali da to ne znači da je „verovatno” ili da će se sigurno desiti. Postepene „merdevine” izlaganja, uz razgovor o realnim ishodima, smanjuju katastrofizaciju i povećavaju otpornost.

Kako vežbati socijalne veštine kod deteta koje se plaši druženja ili usmenog odgovaranja?

Najbolje je učenje kroz praksu u sigurnim uslovima: prvo u porodici, zatim u maloj grupi, pa u većem društvu. To direktno pomaže kod briga koje su česte u školi, poput druženja sa vršnjacima, usmenog izlaganja i ocena. U OŠ „Jovan Popović” program usmeren na socijalnu anksioznost pokazao je promene u samopouzdanju i hrabrosti dece u odnosima.

Koliko je važna saradnja roditelja i učitelja kada dete ima anksioznost?

Ključna je, jer dete dobija usklađene poruke i podršku i kod kuće i u školi. Kada roditelji i učitelji dele informacije o okidačima, napretku i strategijama, smanjuje se izbegavanje i lakše se planiraju realni koraci. Dobro je da zaposleni u školi budu osposobljeni da prepoznaju rane znake i reaguju podržavajuće.

Postoje li u Srbiji školski programi podrške za anksioznost kod dece?

Da. U OŠ „Jovan Popović” u Kragujevcu, direktor Darko Grković i tim nastavnika pokrenuli su program usmeren na socijalnu anksioznost nakon pandemije, namenjen učenicima petog razreda, uz plan širenja. Škola je primetila porast strahova, posebno oko druženja, usmenog izlaganja i ocena, a kroz radionice i podršku deca postaju otvorenija i sigurnija u komunikaciji.

Šta nastavnici dobijaju kada škola sistemski radi na temi anksioznosti?

Profesorka srpskog jezika i književnosti Snežana Grebović navodi da je sprovođenje programa donelo višestruku korist i da su svi učesnici nastavnog procesa imali važnu dobit. Odeljenjske starešine su osnažene da prepoznaju i podrže učenike, a razredna klima postaje tolerantnija i usmerenija na poštovanje različitosti. To je važno jer anksioznost često raste u atmosferi stida i straha od procene.

Koja je uloga školskog psihologa kada se sumnja na anksioznost kod dece?

Školski psiholog je često prva dostupna stručna tačka oslonca. U OŠ „Jovan Popović” tu ulogu ima psiholog Kristina Vlajović Milojević, sa iskustvom u obrazovanju i u privatnoj praksi „Anima sana” u Kragujevcu, kao i na projektima Fondacije Novak Đoković „Podrška, NE perfekcija” i UNICEF-a. U praksi, učenici 1–4. razreda najčešće dolaze na predlog roditelja ili učiteljica, dok se učenici 5–8. razreda često javljaju sami.

Koje knjige i literatura su korisne za roditelje dece sa anksioznošću?

Najkorisniji su priručnici zasnovani na dokazima koji obrađuju razvojne strahove, separacionu i socijalnu anksioznost, kao i CBT principe: prepoznavanje misli, „testiranje” misli, razlikovanje činjenica od pretpostavki i postepeno izlaganje. Čitanje ima najveću vrednost kada se kombinuje sa savetovanjem stručnjaka, jer se strategije prilagođavaju temperamentu i uzrastu deteta.

Da li su online platforme i forumi dobar izvor pomoći za anksioznost kod dece?

Mogu biti korisni kao dopuna, ali ne i zamena za procenu. Najbolje je tražiti sadržaje koji promovišu ranu intervenciju, emocionalnu podršku i nenasilne vaspitne pristupe, bez ismevanja i zastrašivanja. Obratite pažnju da se informacije odnose na anksioznost kod dece, kao i na tipične znake: spavanje, stomak, izbegavanje, koncentracija i povlačenje.

Gde porodice u Srbiji mogu potražiti podršku za lečenje anksioznosti kod dece?

Prva stanica može biti školski psiholog, jer je lako dostupan i poznaje školski kontekst. Kao dodatna podrška postoje inicijative UNICEF-a usmerene na mentalno zdravlje dece i adolescenata u Srbiji, kao i projekat Fondacije Novak Đoković „Podrška, NE perfekcija”. Kada je potrebno, porodice se mogu obratiti i privatnim praksama, poput „Anima sana” u Kragujevcu, za individualni ili porodični rad.

Koji su najbolji saveti za roditelje dece sa anksioznošću u svakodnevici?

Oslonite se na tri stuba: smiren razgovor, postepeno suočavanje i rutine koje grade sigurnost. Ne umanjujte strah, ali ga nemojte ni širiti; tražite detetovo objašnjenje i zajedno „razdvajajte” činjenice od pretpostavki. Kada su anksioznost kod dece i izbegavanje uporni, najbolji rezultat daje kombinacija kućnih strategija, školske podrške i stručnog tretmana.

Ideje za nezaboravne dečije rođendane 🎈

This field is required.

Ne šaljemo spam. Samo korisne ideje i inspiraciju.

Scroll to Top